Friday, December 16, 2011

We Need to Talk About Kevin (2011)

Nihilizam je krunisao filmsku kraljicu za 2011-tu. Lynne Ramsay je odlučila da se pozabavi tabu edipalnom temom savremene kulture u psihološkoj horor formi koja obrađuje strah o kojem se ne priča. Rodila si dete, sestro, ali imaš osećaj da ti je alien.

Ko nije gledao moram da ga upozorim da je ova analiza filma potpuni spojler. Dakle, gledajte pa čitajte. Mada, uvek možete i obrnuto. Na vama je izbor.

Film koji počinje Hieronymus Boschovskom masovkom u kojoj gledamo ledenu kraljicu Tildu Swinton na rukama anonimnih španskih muškaraca u moru crvenog paradajza koji asocira na krv već u startu obećava. I ukazuje na srž problema pre pojavljivanja pravog problema. Scena nije realna već je fantazija glavne junakinje. Opčinjavajuće, zavodljive, slasne...fantazije nas distanciraju od realnosti krvi i mesa oko nas, a u ovom slučaju naše krvi i mesa. Nakon početnog mora crvenila od paradajza zasuti smo nizom kratkih art kadrova koji skaču kroz vremenske procepe. Vrlo brzo shvatamo da se desilo nešto užasno i da je glavna junakinja u centru tog užasa. Da je neko ko je odgovoran za taj užas ili se tako oseća. Ona je obrazovana moderna žena koja postaje majka ( u jednom kratkom kadru, u drugoj polovini filma, vidimo njen poster u izlogu knjižare i to je jedini kadar u kojem nam režiserka razotkriva profesiju glavnog lika). Izbor njenog životnog partnera i oca njenog deteta je hmm...pa, prilično bled. Dete raste i približava se tački počinjenog masovnog zločina (sličnom onima o kojima čitamo skoro svake godine u novinama) kojeg smo svesni da se odigrao već u početnom delu filma.

Ono što razlikuje ovo delo od npr. odličnog Van Santovog Elephanta (koji isto obrađuje temu tinejdžerskog masovnog zločina kao savremenog civilizacijskog fenomena)je što se ne bavi hladnokrvnom analizom samog krvavog događaja već zadire u njegov uzrok. Polanski je već u kultnom filmu Rozmarina beba obradio jedan od najvećih strahova koji majka može da ima - strah da će roditi đavola tj. čudovište tj. neko strano telo. Vapaji bogateg zapada (koji cenu svog konformizma plaća belom kugom) za natalitetom smestili su strah novopečenih majki od sopstvenih potomaka u okvire tabua. Koja majka sme da otvoreno prizna sebi, pa onda i drugima, da joj se desio emotivni alien? Naša junakinja, visoko inteligentna i frigidno ohlađena Tilda, je rodila sina i od prvih momenata njihove interakcije jasno je da nešto ne štima. Dok gledamo otuđenu majku koja sa blaženim izrazom lica upijaja agresivni zvuk bušilice na ulici koji prikriva iritantni plač njene bebe, shvatamo polako da se žena baš i ne snalazi u svojoj ulozi. Zadivljujuća plastičnost niza sličnih scena u razvijanju roditeljskog odnosa uterava osećaj beznađa u kosti jer ne može se pobeći od iskrenosti najdubljih osećanja. Ma koliko god se Tilda trudila da pobegne od istine, njen sin je uvek bio tu da je podseti na nju.

Strah i anksioznost nikada ne lažu.Skakanjem kroz prošlost Lynne nam nudi niz kadrova koji razjašnjavaju genezu nastanka jednog psihopatološkog poremećaja. Naša Tilda se svojski trudi da odigra ulogu dobre majke, ali njeno hiper inteligentno dete zna da je u pitanju uloga, a ne pravi kontakt. Deca primarno osećaju. Pošto se govor razvija tek nakon prve godine, a napredniji intelektualni procesi su vezani za govor, emocije su mnogo nesposrednije komunikativno dečije sredstvo. A tu nema laganja. Ako ne volite srcem svoje dete i ako nemate taj osećaj u kostima ono postaje stranac. Ne samo za vas već i za svet jer svet za vaše dete u njegovim počecima ste vi.

Harizmatični Kevin (kojeg igraju dva neverovatno jeziva deteta i najvećim delom filma odlični Ezra Miller) je pravi anti heroj. Natprosečno inteligentan i fizički privlačan on već od malih nogu provaljuje svoju nesrećnu majku, zakopanu u životu koji nije htela (njena fasciniranost geografskim kartama i putovanjima je simbol njene fantazije o bekstvu u druge svetove) sa sinom kojeg ne voli i kojeg počinje da se plaši uz tupsonskog dobronamernog i pasivnog oca koji živi iluziju američkog porodičnog života. Opterećen pitanjem njenog izostanka ljubavi on polako razvija patološki osećaj nezadovoljstva prema samom sebi i svetu oko sebe. Njegovo mračno ponašanje izaziva novi ciklus majčinog distanciranja uzrokujući spiralu mržnje i međusobnog nepoverenja.






















U tinejdžerskom periodu Kevin izrasta u antisocijalnog genija koji je i dalje jedino fasciniran pitanjem sopstvene majke. U nabijenoj nihilističkoj atmosferi koja ledenim nizanjem kadrova zakucava vašu pažnju uz razvijanje neprijatnog osećaja bezizlaznosti takve situacije ređaju se scene koje su, naprosto, genijalne. Jedna od njih je kada Tilda pretura po stvarima svog sina i pronađe disk na kojem piše "I LOVE YOU" (naknadno ćemo saznati da je Kevin namerno ostavio taj disk upravo predviđajući njeno preturanje po stvarima). Nakon nestrpljivog ubacivanja diska u lap-top vidimo da je u pitanju virus koji joj uništava računar sa celokupnim njenim podacima i (nagađamo) spisateljskim radom. Uvek ekstremno,  u vidu profilisanog krika,  Kevin "izjavljuje" svoju potrebu za majčinom ljubavlju kroz simbol virusa koji bi trebalo da je obuzme i naseli njen unutrašnji svet umesto njenog rada tj. "hladnih fajlova".

Stvari postaju još gore kada Tilda odluči (bez konsultovanja sa mužem) da ponovo zatrudni u očajničkom pokušaju da dokaže sebi da je sposobna da voli. I na taj način, gonjena sopstvenom neispunjenom potrebom, definitivno zabija nož u leđa sinu, poručujući mu kroz taj čin da je odustala od njega. Rađa ćerku na koju prebacuje svoju pažnju i u kojoj, na kraju, pronalazi majčinsku ljubav, ali u isto vreme pali fitilj budućeg zločina svoga sina. Iako Kevin deluje hladno, nezainteresovano i proračunato, postoji scena (pred samo finale i rasplet) kada vidimo pravog, sakrivenog i bolnog dečaka u odrazu vode dok posmatra majku i oca u srećnoj interakciji sa ćerkom, njegovom sestrom.

Drama je dobila svoju antičku, edipalnu formu kada shvatamo da je, pored ubijanja pola svoje škole, prvo ubio oca i sestru, ostavljajući u životu samo majku.Pored samog zločina kojeg je počinio, podjednako je bitna poruka koju tim monstruoznim činom šalje svojoj jedinoj i najvažnijoj publici - njoj. Jer za ljubav treba imat dušu.

Odbačena od strane zajednice kao majka psihopate, ophrvana krivicom, Tilda postaje ljuštura za koju se više ne zna da li je žrtva ili krvnik. Na kraju, posećuje Kevina u zatvoru, pokušavajući da mu pokaže da je sada svesna sopstvene nemoći i u možda najiskrenijem zagrljaju koji mu pruža vidimo da on, po prvi put, pokazuje spuštanje svog emotivnog garda.

Pored neugodne i brutalno temeljne dramske ekranizacije istoimene knjige, Lynne je snimila vizuelno divan film koji determinisano ne odstupa od atmosfere isisanog života. Kao kada nas privlači gledanje obdukcije leša koji pod određenim svetlom zadobija morbidnu lepotu smrti . Film koji će,zasigurno, biti jedan od značajnijih markera filmske 2011.

8 comments:

  1. Čoveče, onoliko sam se ježio čitajući deo između dve slike, bliže drugoj; hvala na spojlerima! :)

    ReplyDelete
  2. 'nači, gledao film, ponovo čitao i 05 se ježio.

    ReplyDelete
  3. e, pa super. to sam i hteo da te pitam, da li si gledao film i kako ti se dopao

    ReplyDelete
  4. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  5. zahvaljujem! lacan je težak igrač za ovako jednostavnu recenziju:)

    ali, ukoliko si zainteresovana za opako dobro urađen lacanovski gaze momenat u filmskoj umetnosti onda je ovo film koji bi trebalo da pogledaš

    http://www.imdb.com/title/tt0377556/

    ReplyDelete
  6. Svaka cast za recenziju. Iskreno, nisam shvatio tezinu filma dok nisam je procitao. Izvrstan film, jos sjajnija interpretacija.

    ReplyDelete
  7. hvala, ivane. drago mi je da ti se dopao film, a još draže ukoliko je moja recenzija doprinela boljem razumevanju.

    ReplyDelete

PRIčE iz JUžNOG POTOKA

GaYda Mario

My photo
svakom keru je potreban kerovođa

Čitaoci