Wednesday, September 29, 2010
Tuesday, September 28, 2010
Thursday, September 23, 2010
Friday, September 17, 2010
Wednesday, September 15, 2010
Mala noćna muzika (Muzika za r.e.m. faze)
3 albuma za spavanje (uz koje sam proveo nebrojeno mnogo noći):
1. Harold Budd & Brian Eno "Ambient 2:Plateaux of Mirror" (1980)
Jedan od mojih omiljenih albuma ambijentalne muzike. Ako su snovi (po Frojdu) "kraljevski put u nesvesno" onda je ovaj album "kraljica nesvesne muzike". Dva vrhunska kompozitora savremene muzike su udružili svoje snage i napravili album neuhvatljive lepote. Muzika koja lepršavo pluta u nedefinisanom prostoru me je uvek podsećala na usporeni snimak leptira koji obigrava oko cveća u dolini koja se kupa u zlatnim nijansama. Ovaj album mi je nebrojeno mnogo puta pomogao da preguram završetke teških dana. Budd i Eno su uspeli da kreiraju muziku koja bez problema uspostavlja kontakt sa onim što je plemenito unutar čoveka - pogotovo kad su svesne barijere ukinute.
2. Dif Juz "Extractions" (1985)
Neverovatna hermetičn
a atmosfera koja vas usisava u vrtlog isprepletanih melodija čini ovaj album zgodnim sredstvom za fokusiranje vaših misli kada vam se u glavi vrti mnoštvo nestrukturisanih ideja. Izdanje kultne 4ad etikete je prošlo prilično nezapaženo - pretpostavljam zbog odsustva vokala.
Extractions - Ekstrakcija - je difuziona operacija u kojoj se iz neke čvrste materije ili tečnosti vrši izvlačenje neke korisne komponente pomoću pogodnog rastvarača. Naziv ovog albuma tačno odgovara njegovom r.e.m. efektu. Dif Juz uspevaju (tokom noći) da vam izvuku onu korisnu komponentu koja vam je nedostajala tokom svesnog stanja. Blago anksiozan album koji vas drži na ivici sna svojim mnogobrojnim muzičkim bravurama. Bubanj, bas, dve gitare i saksofon (btw. Richard Tomas iz Dif Juz-a je svirao saksofon i perkusije na Victorialand-u od Cocteau Twins-a, a njihov basista Simon Raymonde je izjavio da je "Dif Juz najbolji bend koji je on slušao uživo"). Na ovoj ploči postoji jedna stvar sa vokalom - Elizabeth Fraser je gostovala na pesmi "Love Insane".
3. W.A. Mozart "6 "Haydn" Quartets"
Kompozicije koje je Mozart n
apisao za gudački kvartet (violončelo, viola i dve violine). Amadeus poboljšava inteligenciju, a zvuk gudačkog kvarteta je idealan za noćne uslove.
1. Harold Budd & Brian Eno "Ambient 2:Plateaux of Mirror" (1980)
Jedan od mojih omiljenih albuma ambijentalne muzike. Ako su snovi (po Frojdu) "kraljevski put u nesvesno" onda je ovaj album "kraljica nesvesne muzike". Dva vrhunska kompozitora savremene muzike su udružili svoje snage i napravili album neuhvatljive lepote. Muzika koja lepršavo pluta u nedefinisanom prostoru me je uvek podsećala na usporeni snimak leptira koji obigrava oko cveća u dolini koja se kupa u zlatnim nijansama. Ovaj album mi je nebrojeno mnogo puta pomogao da preguram završetke teških dana. Budd i Eno su uspeli da kreiraju muziku koja bez problema uspostavlja kontakt sa onim što je plemenito unutar čoveka - pogotovo kad su svesne barijere ukinute.2. Dif Juz "Extractions" (1985)
Neverovatna hermetičn
a atmosfera koja vas usisava u vrtlog isprepletanih melodija čini ovaj album zgodnim sredstvom za fokusiranje vaših misli kada vam se u glavi vrti mnoštvo nestrukturisanih ideja. Izdanje kultne 4ad etikete je prošlo prilično nezapaženo - pretpostavljam zbog odsustva vokala.Extractions - Ekstrakcija - je difuziona operacija u kojoj se iz neke čvrste materije ili tečnosti vrši izvlačenje neke korisne komponente pomoću pogodnog rastvarača. Naziv ovog albuma tačno odgovara njegovom r.e.m. efektu. Dif Juz uspevaju (tokom noći) da vam izvuku onu korisnu komponentu koja vam je nedostajala tokom svesnog stanja. Blago anksiozan album koji vas drži na ivici sna svojim mnogobrojnim muzičkim bravurama. Bubanj, bas, dve gitare i saksofon (btw. Richard Tomas iz Dif Juz-a je svirao saksofon i perkusije na Victorialand-u od Cocteau Twins-a, a njihov basista Simon Raymonde je izjavio da je "Dif Juz najbolji bend koji je on slušao uživo"). Na ovoj ploči postoji jedna stvar sa vokalom - Elizabeth Fraser je gostovala na pesmi "Love Insane".
3. W.A. Mozart "6 "Haydn" Quartets"
Kompozicije koje je Mozart n
apisao za gudački kvartet (violončelo, viola i dve violine). Amadeus poboljšava inteligenciju, a zvuk gudačkog kvarteta je idealan za noćne uslove. Friday, September 10, 2010
Saturday, September 4, 2010
Friday, September 3, 2010
Thursday, September 2, 2010
Chanto tsutaeru / Be Sure to Share (2009)
Nikada nije kasno za reči i postupke koji nas približavaju drugim ljudima. Pogotovo kad su u pitanju roditelji, deca i ljubavnici. Skromno realizovan "mali" film Sion Sona je priča o ocu i sinu koji (na sreću) imaju vremena da nadomeste emotivne "praznine" pod pritiskom bolničke postelje.
Sion Sono snima film
ove koji odišu sadašnjim trenutkom. Iz centra sajber univerzuma on nepogrešivo uočava lomove ljudske duše koja je potpuno neopremljena za globalno "čipovanje". Zar nije Japan, očigledno, najbolji teren na kojem će se izvršiti re-humanizacija čovečanstva? Disciplinovano robovanje kolektivnom cilju usmereno ka tehnološkom napretku, pod stegama rigidnih pravila socijalnog ponašanja, je test koji pokazuje da na-kraju-krajeva svako ljudsko biće (pa čak i japanski izdriblovano) žudi za osećajem pripadanja. A kome pripadamo na prvom mestu?Dok se i u svojim ranijim filmovima bavio istim temama / modernim otuđenjem, dinamikom oštećenih porodičnih odnosa, potrebom za "konektovanjem" sa bližnjima (nudeći u "Suicide Club"-u čak kao rešenje i "konektovanje" preko kolektivnog čina samoubistva) / samo kroz poigravanje savremenom formom, pokazujući neverovatno majstorstvo "fragmentarnog" pristupa koji se, na kraju, stapa u jedinstvenu i nadasve efektnu celinu, Sono je u "Be Sure to Share" odlučio da se ogoli u formi intimne kamerne porodične drame.
Otac je u bolničkoj postelji i očigledno je da opaka bolest dolazi po svoje. Odrastao sin shvata da je vreme ograničeno i očajnički pokušava da, u što kraćem roku, nadoknadi sve propuštene emotivne "linkove" sa njim. Zadatak nije lak jer je sin rastao pod njegovom autoritativnom figurom sportskog trenera i nastavnika u školi koju je i sam pohađao. Međutim, na putu nadoknađivanja "izgubljenog vremena" čekaće ga još iznenađenja koji će emotivnu tenziju dovesti do nivoa ogoljenog nervnog završetka. Samo u japanskim filmovima možete očekivati ovakvu vrstu zapleta/raspleta koju vam neću razotkriti.
Mirna, statična atmosfera je iznenađujuća za Sona, ali je sa druge strane i očekivana kao promena koja njega dobro definiše. Izbegavajući da upadne u sopstveno kreirani kliše sajber emotivca koji se fascinira kolektivnim samoubistvima i ekscentričnim, morbidnim porodičnim pričama on u ovom filmu radikalno minimalizuje svoj post-modernistički stil koncetrišući se isključivo na jednostavnu porodičnu priču o uspostavljanju priželjkivane bliskosti između sina i oca. Prostim jezikom rečeno > "Be Sure to Share" je snimljen kao drama koja može da se bez problema adaptira u pozorišni komad. Samo što je danas malo režisera koji imaju takva mOOa kao Sono da to izvedu bez ikakvih kompromisa i bez namere da udovolje publici.
Sono snima zato što je rođen za to. Ne zavaravajte se pričama kako se sve radom postiže. Rad jeste bitan, ali bez talenta nema magije. Njegovi filmovi teku prirodnim tokom kao da su organskog, a ne celuloidnog porekla. Osećaj za detalje koji doprinose građenju uverljivosti i kompaktnosti emocije je maestralan, a neosetni prelazi iz atmosfere uobičajenog svakodnevnog dešavanja u atmosferu radikalnih životnih istina su potpuno briljantni. Na taj način on postiže maksimalnu emotivnu ubedljivost koja funkcioniše na univerzalnom planu.
Ponekad mi se čini da je radikalni gerilski poeta Sono vrsta modernog proroka koji nam nepogrešivo ukazuje na ono što je bitno. Još uvek nismo evoluirali do stepena kada nam ljubav neće biti potrebna. Razotkrivajući aktuelno japansko društvo kao konglomerat isfrustriranih individua, unutar sistema koji proždire porodičnu strukturu, Sono nam prikazuje koliko smo se udaljili jedni od drugih, a svoju filozofiju sumira u jednostavnom sloganu - BE SURE TO SHARE.
Sion Sono snima film
ove koji odišu sadašnjim trenutkom. Iz centra sajber univerzuma on nepogrešivo uočava lomove ljudske duše koja je potpuno neopremljena za globalno "čipovanje". Zar nije Japan, očigledno, najbolji teren na kojem će se izvršiti re-humanizacija čovečanstva? Disciplinovano robovanje kolektivnom cilju usmereno ka tehnološkom napretku, pod stegama rigidnih pravila socijalnog ponašanja, je test koji pokazuje da na-kraju-krajeva svako ljudsko biće (pa čak i japanski izdriblovano) žudi za osećajem pripadanja. A kome pripadamo na prvom mestu?Dok se i u svojim ranijim filmovima bavio istim temama / modernim otuđenjem, dinamikom oštećenih porodičnih odnosa, potrebom za "konektovanjem" sa bližnjima (nudeći u "Suicide Club"-u čak kao rešenje i "konektovanje" preko kolektivnog čina samoubistva) / samo kroz poigravanje savremenom formom, pokazujući neverovatno majstorstvo "fragmentarnog" pristupa koji se, na kraju, stapa u jedinstvenu i nadasve efektnu celinu, Sono je u "Be Sure to Share" odlučio da se ogoli u formi intimne kamerne porodične drame.Otac je u bolničkoj postelji i očigledno je da opaka bolest dolazi po svoje. Odrastao sin shvata da je vreme ograničeno i očajnički pokušava da, u što kraćem roku, nadoknadi sve propuštene emotivne "linkove" sa njim. Zadatak nije lak jer je sin rastao pod njegovom autoritativnom figurom sportskog trenera i nastavnika u školi koju je i sam pohađao. Međutim, na putu nadoknađivanja "izgubljenog vremena" čekaće ga još iznenađenja koji će emotivnu tenziju dovesti do nivoa ogoljenog nervnog završetka. Samo u japanskim filmovima možete očekivati ovakvu vrstu zapleta/raspleta koju vam neću razotkriti.
Mirna, statična atmosfera je iznenađujuća za Sona, ali je sa druge strane i očekivana kao promena koja njega dobro definiše. Izbegavajući da upadne u sopstveno kreirani kliše sajber emotivca koji se fascinira kolektivnim samoubistvima i ekscentričnim, morbidnim porodičnim pričama on u ovom filmu radikalno minimalizuje svoj post-modernistički stil koncetrišući se isključivo na jednostavnu porodičnu priču o uspostavljanju priželjkivane bliskosti između sina i oca. Prostim jezikom rečeno > "Be Sure to Share" je snimljen kao drama koja može da se bez problema adaptira u pozorišni komad. Samo što je danas malo režisera koji imaju takva mOOa kao Sono da to izvedu bez ikakvih kompromisa i bez namere da udovolje publici.
Sono snima zato što je rođen za to. Ne zavaravajte se pričama kako se sve radom postiže. Rad jeste bitan, ali bez talenta nema magije. Njegovi filmovi teku prirodnim tokom kao da su organskog, a ne celuloidnog porekla. Osećaj za detalje koji doprinose građenju uverljivosti i kompaktnosti emocije je maestralan, a neosetni prelazi iz atmosfere uobičajenog svakodnevnog dešavanja u atmosferu radikalnih životnih istina su potpuno briljantni. Na taj način on postiže maksimalnu emotivnu ubedljivost koja funkcioniše na univerzalnom planu. Ponekad mi se čini da je radikalni gerilski poeta Sono vrsta modernog proroka koji nam nepogrešivo ukazuje na ono što je bitno. Još uvek nismo evoluirali do stepena kada nam ljubav neće biti potrebna. Razotkrivajući aktuelno japansko društvo kao konglomerat isfrustriranih individua, unutar sistema koji proždire porodičnu strukturu, Sono nam prikazuje koliko smo se udaljili jedni od drugih, a svoju filozofiju sumira u jednostavnom sloganu - BE SURE TO SHARE.
Subscribe to:
Posts (Atom)






