Wednesday, September 30, 2009

Polubrat

Najbolja knjiga koju sam pročitao ovog leta, od šarenog izbora skupljanog tokom godine je Polubrat, norveškog pisca i scenariste Laš Sobi Kristensen-a (Lars Saabye Christensen). Moja fasciniranost nordijskim područjem se nastavlja. Da li fjordovi, hladnoća i polarne noći prouzrokuju stanje svesti koje je stalno na ivici kreativnosti? Pored Knuta Hamsun-a, koji je jedan od mojih ličnih favorita, norveška je u modernoj književnosti dobila adekvatnog nastavljača u liku i delu Laš S.K. Inače, Laš i ne krije svoju ljubav prema Knutu koji se veoma često pominje u njegovoj knjizi.

Polubrat je porodična saga ispričana iz ugla glavnog lika/pripovedača čudnog imena i hendikepiranog izgleda/malog rastom Barnum-a. Dok čitate uvodni deo gde Laš savremenim jezikom dočarava filmsko-korporativni ambijent koji stoji u pozadini Berlinskog filmskog festivala vi ne slutite da će slučajni susret odraslog Barnum-a sa Cliff Richard-som u sauni hotela inicirati sećanja na njegovu porodičnu istoriju. Laš nas vraća u period pred kraj II svetskog rata, upoznajući nas sa Barnum-ovom porodicom koja je sačinjena od 3 dominantne i ekscentrične žene. Efektnim rezom sa moderne, pop kulturne pozornice mi ulazimo u intimno okruženje neprilagođene porodice koja živi u Oslu. Od starta gradeći priču na ideji marginalizovanih likova Laš brzo uspeva da nas emocionalno veže za glavne junake koji tvrdoglavo idu kroz životne neprilike ne odustajući od svojih karakternih specifičnosti.

Razvijajući priču o Barnum-u koji svoju hendikepiranu visinu pokušava da kompenzuje dnevnim sanjarenjima i izmišljanjem priča, Laš gradi ceo svet koji stoji u pozadini Barnum-ove kreativnosti. Nakon upoznavanja sa tri glavne ženske figure (prababa "The Old One", baba Bolleta i majka Vera) i njihovim snalaženjem u Oslu posle II svetskog rata iz kojeg su izašle sa prinovom- Fred-om (Barnum-ov polubrat) začetim u brutalnom činu silovanja od strane nepoznatog vojnika, Laš nas odvlači u priču o Arnold Nilsen-u, takođe "kepecu" i njegovom nestvarnom životu na udaljenim, surovim severnim ostrvama koje napušta da bi se pridružio putujućem cirkusu. Na taj način on nas priprema za čin ulaska Arnold-a kao jedine odrasle muške figure u Barnum-ovoj porodici/njegovog oca. Impulsivan, prevarantskog karaktera, ali i neodoljivo šarmantan i duhovit, Arnold unosi neophodnu dinamiku u zatvoreni/hermetični ženski krug.

Za to vreme stariji polubrat Fred je izrastao u autentičnog otpadnika, nezainteresovanog za društvene norme i večito obeleženog činom svog nastanka, punog agresije i neprilagođenog ponašanja. Svesno udaljen od sveta i ljudi oko njega, Fred jedino obraća pažnju na Barnum-a, trudeći se da ga svojim sirovim metodama ojača i navikne na surovost sveta. Ulaskom Arnold-a u porodicu stvari se menjaju i konflikt između Fred-a i njega postaje sve veći sa godinama. Barnum je razapet između ljubavi prema ocu i Fred-u, a situacija se razrešava nenormalnom scenom na stadionu (moraćete ipak da pročitate knjigu).

U paralelnom toku knige pratimo i Barnum-ovo upoznavanje i druženje sa Vivijan i Peder-om do odraslog doba. Laš nas upoznaje i sa njihovim porodičnim pričama koje dopunjavaju osećaj porodičnih specifičnosti koje nas sve formiraju u jedinstvenom pravcu. Intenzitet njihovog trougao odnosa ostaje podjednako jak tokom godina odrastanja i približava nas intimnom i skrivenom unutrašnjem/emocionalnom svetu glavnog junaka, koji pokušava da na neki način ostavi svoj trag u socijalnom okruženju, radeći jedino što zna - da maštari i svoja sanjarenja pretvori na kraju u filmske scenarije (jedna od poslastica ove knjige je i čitanje Barnum-ovih scenarija u originalnoj formi).

Šetajući kako kroz stilove i pristupe pisanju, od modernog, savremenog do Thomas Mann-ovskog saga telling pristupa, Laš na iznenađujuće dobar način uklapa i preliva različite stilove, vešto izbegavajući efekat "nabacanog kupusa", praveći od toga ogroman plus koji vas/obzirom na obimnost stranica-600 u pravom tajmingu izbacuje iz potencijalne opasnosti zamora čitanja.

Gradeći svet na ivici cirkusa i nestvarnog baratajući sa marginalizovanim, neprilagođenim junacima on uspeva da postigne efekat zanimljivosti i neočekivanosti ne skrećući u ponor nadrealizma ili fantazmagorija. Oslo kao realan grad je stalno tu, prisutan kao glavni junak iz senke, sa svim svojim tajnim mestima, parkovima, skrovitim ulicama i svim svojim specifičnostima, što doprinosi balansu uverljivosti i osećaja realnosti naspram Barnum-ovog opičenog porodičnog života i njegovih kreativnih lutanja.

Knjiga obiluje zaista sjajnim pasažima i maštovito osmišljenim scenama koje daju autentičan pečat originalnosti samog autora. Već sam spomenuo Cliff Richard-sa u sauni?! kao ključ koji okreće bravu Barnum-ovih sećanja. Ostale scene prepuštam vama na radost razotkrivanja.

Polubrat je zaista problematičan za klasifikaciju. Moglo bi da se kaže da je u pitanju post modernistički pristup koji je srž svoje strukture obavio oko početaka modernog pristupa pisanju oličenog u delima Knut Hamsun-a i Thomas Mann-a, ne stideći se ni postupaka tradicionalnijih načina pripovedanja koje često vezujemo za termin porodičnih saga. Ali, u tome je i lepota ove knjige. Što vam konstantno izmiče iz svih očekivanih asocijacija. I pritom je uzbudljiva za čitanje, podjednako intimna i ekscentrična, sanjiva i realna. Laš je, takođe, veoma duhovit ali kroz prizmu ironije, što dodatno začinjava ukus knjige.

Polubrat je veliki roman, ambiciozno napisan i zamišljen kao kaleidoskop komedije, tragedije i cirkusa unutar realnosti sa panoramskim efektom oslikavanja Osla i osvrtom na istorijske pop znamenitosti različitih generacija. I na svu sreću, napisano i zamišljeno je realizovano potpuno u sklopu opravdavanja nečega što se zove veliki roman.

Knjigu je izdala izdavačka kuća "Okean" i mislim da se njena cena kreće od 600 do 900 din (zavisi od knjižare i potencijalnih popusta). Prevod je/čini mi se/veoma dobar. Ako ste razmišljali šta sledeće da čitate, a da nije stereotipno ili dosadno ili moderno očekivano preporučujem Polubrat-a. A takođe je odličan poklon za rođiš. Tako sam je ja dobio.

Tuesday, September 29, 2009

Moving stormily

Razmišljam o Gustav Mahler-u. Koliko je dobar. Svih 10 simfonija su stalno već godinama na mom repertoaru. I treba odvojiti vreme za slušanje i prepuštanje. To nije brzinska pop priča od 3 minuta. Kad razmišljam u kontekstu lepote, inventivnosti i dramske kompleksnosti Mahler-ove muzike mogu samo da budem podjednako oduševljen i emocionalno rastrzan. Uz osećanje lepote i sofisticiranosti harmonijsko/melodijsko/dinamičkog sklopa koje Mahler izbacuje na tako ekspresivan način, postoji i osećaj mog ličnog preispitivanja. Koliko je vredno baviti se muzikom bez posedovanja takvog talenta?

Mahler je genije.

Božanske trube, horne i tube! Violine, viole, čela i kontrabasovi koje zapetljavaju melodiju oko vas. Timpani i doboši koji grme kao konji u punom galopu. Cela filmska muzika bi trebala da podigne spomenik Gustav-u. Nežnost i prefinjenost. Sirovost i grmljavina. Tobogan zvučnih emocija koji vas odvede negde daleko-daleko unutra. Ako se samo prepustite, dolazi do zen stanja. Mahler mora da se sluša glasno. Otpanjite zvučnike i za početak pustite jedan od najlepših stavova ikad napisanih ljudskom rukom - stav br.4 Adegietto (F major) iz Simfonije br.5. Ko ne oseti dodir uzvišenog dok kompleksnost emocija izbija iz zvučnika stvarno je balvan.

Život je lep. Mora da bude kad omogućava postojanje ovakve muzike.

Thursday, September 24, 2009

Gejzir, led i klizaljke

Island je ostrvo koje kontinuirano proizvodi muzičke "slatkiše" specifičnog ukusa. Potpunu zbunjenost izaziva čitanje statističkih podataka o toj zemlji dok slušate još jedan u nizu od sjajnih albuma koji dolaze iz zemlje leda, gejzira, polarnih noći i dana i kitoubica. Dakle, Island ima oko 320 000 stanovnika, a trenutna premijerka Islanda Jóhanna Sigurðardóttir koja je došla na vlast posle katastrofalnog bankrota zemlje prouzrokovanog svetskom ekonomskom zajebancijom je prva deklarisana gey premijer/premijerka u svetu. Iz pozicije nekoga ko sedi ovde to deluje kao čisti SF.Bio bih i dalje zbunjen, da nisam imao sreće da upoznam dvoje divnih ljudi/muzičara sa Islanda i da iz prve ruke saznam o čemu se tu zapravo radi.

Island je pod br.1 komunistička zemlja pod okriljem socijal-demokratije. Šta to znači u kontekstu muzike? Pa npr. da svi njihovi bendovi, muzičari, eksperimentalni ludaci od 7 do 77 godina imaju potpunu finansijsku podršku države/opštine za sve svoje planirane projekte (bar su imali do prošlogodišnjeg finansijskog kolapsa). Dakle, zamislite sebe kako živite u zemlji gde vam vaš grad npr. Beograd plati sve moguće troškove oko organizovanja svih koncerata koje ste vi zamislili sa svojim ortacima iz srednje škole. Jel zamišljate? Ja prosto ne mogu to da zamislim. Ili npr. snimili ste potpuno otkačen album koji niko neće da objavi. No problem. Samo se javite kulturnom sekretaru u vašoj opštini i on će vam za tili čas izdati nalog za uplatu keša sa kojim ćete sami objaviti svoj album. Za nas tako ludo razmišljanje, a za kulturan svet tako normalno.

Island je pod br.2 zemlja geografskog/klimatskog/pejzažnog ludila. Gde vikendom odete do glečera na skijanje, a u povratku svratite do nekog od milion gejzira pored kojeg ostavite svu svoju odeću i skije dok uživate goli u toploj mehurastoj vodi. I dodajte još na sve to okean koji je svuda okolo i godinu podeljenu na dva segmenta - 6 meseci polarne noći i 6 meseci polarnog dana. Moji prijatelji sa Islanda kažu da lakše podnose polarne dane jer iako su svi nervozni i neispavani ipak postoji energija koja sve pokreće na neki rad, ludovanje i aktivnost. Kad nastupi period polarnih noći, cela zemlja zapada u kliničku depresiju koju većina leči alkoholom ili putovanjima.

Br.3.Island je izrazito liberalna zemlja. Zbog surovih klimatskih okolnosti i malog broja stanovnika, Islanđani su brzo skapirali da su im empatija, saradnja, podrška i ljudsko razumevanje mnogo važniji faktori ličnosti nego privatne seksualne sklonosti ili raznorazne karakterne ekscentričnosti. Odatle, liberalnost i otvorenost su značajan deo koncepta državne filozofije.

Uzimajući sve ove faktore u obzir, polako mi je postalo jasno kako mala ostrvska zemlja sa cirka 320 000 stanovnika (mnogo manje od Novog Beograda) smeštena u jebenoj vukojebini daleko od svega uspeva da proizvede toliko dobre muzike. Poslednji muzički primer na koji želim da vam skrenem pažnju je album iz 2008 - Clangour benda/čoveka pod imenom Sin Fang Bous.


26.godišnji Sindri Mar Sigfusson, koji "all by himself" stoji iza ovog naziva nije nepoznat muzičar. On je pevač već etabliranog pop-folk benda iz Reykjavik-a Seabear. Mada, meni je interesantnija muzika koju sam pravi. Melodični, topli vokali koji se nalaze u sredini fantastično aranžiranog i organizovanog pop haosa donose neki novi senzibilitet koji odiše svežinom i neposrednošću. Sindri mi deluje kao dete koje se našlo u prodavnici slatkiša. Kao dete izrazito istančanog ukusa. I puno neizveštačene spontanosti.

Količina akustičnih i elektronskih instrumenata, ambijentalnih zvukova i semplova je neprebrojiva. Sidni je koristio sve što mu je bilo pri ruci sa neverovatnim osećajem za pravilnu upotrebu dostupnih instrumenata i uređaja. I što je najluđe, sve deluje toliko spontano i improvizovano kao da je iz prve urađeno. A nije. Clangour je brižljivo i pametno osmišljen album od strane čoveka punog inspiracije i kreativnosti. I tera vas da ga često slušate. Od početka do kraja. Na repeat modu. Jer kvalitet ovog albuma se najviše sastoji u tome da imate utisak slušanja ultra melodične/slatkaste pop muzike dok paralelno cela konstrukcija pesama vibrira u eklektičko/eksperimentalnim/otkačenim aranžmanima.

Pesme su izrazito slojevite, napakovane do ivice prsnuća, ali u kontekstu postizanja Phil Spector-ovog "wall of sound" efekta. Clangour je/u stvari/ jedna prava ambijentalna pop ploča sa primesama folk muzike koja tendeciozno od celokupne zvučne slike pravi jedan veliki usisni levak koji vas svojom toplinom i inventivnošću hipnotički uvlači unutar sebe. Pritom, zvuči prilično savremeno zbog korišćenja semplova, ritmičkih lupova, elektronskih zvukova koji tonu i pojavljuju se duž celog albuma.

Moji favoriti sa albuma su:

Melt Down the Knives/ šta da radim kad mi je jedan od omiljenih bendova Joy Division.

Carry Me Up To Smell Pine/ atmosferom me podseća na period 50-tih i 60-tip tipa The Shangri-Las/The Crystals/The Ronettes... i to kažem u najpozitivnijem smislu.

Fa Fa Fa/neodoljivo slatkasta pesma sa dupeuvlakačkom gitaricom i baršunasto šaptačkim ala Beach Boys vokalima.

Lies/od prvog takta potpuno me je kupila klavirskom cirkularnom temom koje se ne bi postideo ni Keith Jarrett, uz oblak zvuka koji se hipnotički kotrlja izbacujući svakog momenta po neki mali, sitni detalj.

Možda nam Tadić otkrije da je gay jer ne vidim bilo kakvu drugu moguću parelelu Srbije i Islanda. Mogu samo da razočarano konstatujem da zemlja koja ima broj stanovnika ravan jednoj većoj beogradskoj opštini proizvodi mnogo kvalitetniju muziku nego cela naša zemlja. Očigledno je uvek u pitanju kvalitet, a ne kvantitet.

Wednesday, September 23, 2009

Jewelry

Sve što jednoj devojci treba da bi život počela da doživljava kao Karneval.

I da se oseća kao "1 $$$ $$$"
.

Monday, September 21, 2009

Love Is the Devil (1988)

Biografski filmovi su često mač sa dve oštrice koji neretko poseku svoje autore. Ekranizacija života poznatih ličnosti je veoma primamljiva ideja (mislite da "Skandal" bezveze ima toliko čitalaca?). Voajerizam je ušuškana i primamljiva sklonost kojoj skoro niko ne može da odoli. Najviše bi voleli da možemo da posmatramo naše prijatelje, ljubavnike i komšije 24h dnevno on line, ali obzirom da nam ta varijanta još uvek nije dostupna (osim privilegovanim koji rade za DB) onda naš špijunski crv fokusira svoju pažnju na živote poznatih i slavnih.

Ogroman broj filmova je snimljen po predlošku biografskih priča raznoraznih
famous ikona. Nažalost, većina pada na ispitu filmske zanimljivosti. Da li je zaista samo dovoljno da se nabacuju događaji (ma koliko oni uzbudljivi bili) od kolevke pa do groba da bi se dobio interesantan film? Teško. Film ima svoj sopstveni izraz i ako režiseri ne shvate na vreme link između nečije biografije i sveukupnog (stilsko/estetsko/dramaturškog/scenografskog) filmskog postupka koji bi trebalo da podigne dramaturgiju jednog života na viši/umetnički nivo, onda je film osuđen na neuspeh. Za razliku od par potpunih promašaja u tom pravcu, kao što su "Surviving Picasso",1996 ili npr."Evita",1996...na radost nas gledaoca postoje i filmovi koji svojom atmosferom na najbolji mogući naćin sublimiraju nečiju životnu melo/dramu u pokretne slike, kao što su npr. "Nightwatching",2007-Peter Greenaway (radi se o Rembrandt-ovom ljubavnom i profesionalnom životu skoncentrisanom u vremenskom periodu oko nastanka slike "The Night Watch"-obavezno gledati) ili film o kojem sada pišem - "Love Is the Devil: Study for a Portrait of Francis Bacon" scenariste i režisera John Maybury-ja iz 1988.

Kad sam ukačio pre par go
dina najavu tv premijere-na jednoj od tisuću kablovskih televizija- filma o životu Francis Bacon-a, bio sam prilično nestrpljiv da vidim o čemu se radi/kako se ta tema obradila. Bacon je jedan od mojih omiljenih slikara odavno, te mi je njegova biografija bila prilično poznata. Homoseksualac izrazitih sklonosti prema S-M igricama, drskog i samouverenog karaktera, bez dlake na jeziku, bezobziran i strastven, sofisticiran i banalan - Bacon je svoj život vodio na način koji je krajnje inspirativan za ekranizaciju. Pritom, da ne zaboravim najvažnije- genijalan slikar pasionirano posvećen svom radu. Karakter ove zanimljivosti u Srbiji bi 2009.godine visio negde na Terazijama ili bi ležao na mrtvo prebijen ispod humke od nabacanih crvenih kamenica. Francis je ipak imao dovoljno sreće da svoj gay život provede u rodnoj mu GB, koja je poznata po svojoj imperijalnoj perverznosti i seksualnoj izopačenosti (za fašističko/dogmatično/konzervativne smradove) i poštovanju osnovnih ljudskih prava (na to pomislite kad ležite na podu dok vas gomila pravoslavnih neonacista šutira martinkama u glavu).

Maybury od samog starta čvrsto drži uzde u rukama i ne dopušta razblaživanje osnovne strukture filma. Shvatajući da se tako kompleksna ličnost veoma lako može otrgnuti dramaturškoj kontroli on se fokusira na ključan period Bacon-ovog života, 60-te i početak 70-tih i celu matricu događaja podvrgava dvema glavnim temama: intenzivnoj vezi sa najvažnijim Francis-ovim ljubavnikom/muzom- George Dyer-om i njegovoj potrebi da bude prihvaćen, uspešan i cenjen kroz svoj rad. Taj period je bio veoma turbulentan za slikara jer je paralelno sa ozbiljnim upetljavanjem u emocionalno/seksualno klupko sa Dyer-om postizao svoje najveće uspehe u karijeri doživevši za života da postane najcenjeniji engleski slikar pored Turner-a.



Prateći Francis-ov emotivni život Maybury uspeva da nas uvede u sve konfuzne, kompleksne i kontradiktorne strane njegove ličnosti uz neverovatno ubedljivu ulogu Derek Jacobi-ja koji postiže efekat kloniranog Francis-a. Daniel Craig a.k.a. 007 je podjednako dobar u ulozi siromašnog/sirovog/neobrazovanog propalog boksera predodređenog na samouništenje u vezi sa dominantnim i manipulativnim Francis-om. Maybury nas "vozi" kroz zadimljeni Soho 60-tih oslikavajući Francis-ov London kao grad pun senki, ekse
ntričnih likova iz umetničkih kružoka i low life socijalnih pijavica u dekadentno/opijumskoj atmosferi. Opredeljujući se za groteskna zumiranja kamerom i izobličenja fotografije on uspeva da vizuelno asocira na slikovni identitet samog Bacon-a, što samo doprinosi osećaju hermetičnosti i zagušenosti filma/na način similaran samom osećaju Francis-ove zagušenosti samim sobom.


Gledajući ovaj film, uspevate da zaboravite da se radi o poznatom slikaru i pažljivo pratite priču o trenutku u vremenu koji je zarobljen između osebujnih karaktera, nepredvidljivih emocija, seksualnih žudnji i čežnji za nekom drugom vrstom realnosti. Smeštajući scenografski okvir filma uglavnom u enterijere, Maybury dodatno pojačava kamerni osećaj planirano gurajući scene u dubinsku izolovanost od spoljne atmosfere koja služi samo za odslikavanje unutrašnjih turbulentnih stanja glavnih junaka. Bacon-ovska teška, plišana i fetišistička atmosfera vas obavijava tokom projekcije filma praveći jedan ogroman plus u smislu kvaliteta režije. Film koji se bavi Bacon-om i treba da izgleda kao njegov rad i unutrašnji svet, a Love Is the Devil potpuno uspeva u tome. Dodatni kvalitet je i originalna muzika koju je komponovao Ryuichi Sakamoto, čovek koji neobjašnjivo precizno zna da pretoči filmske stimulanse u zvučne pejzaže.

Love Is the Devil
je prefinjena egzistencijalistička priča o dualitetu naših bića koja je izrazito uočljiva kroz život slikara Francis Bacon-a, sa svim njegovim pozitivnim i negativnim, svetlim i harizmatičnim i prljavim i banalnim stranama. Na kraju filma preporučujem puštanje pesme "Love Will Tear Us Apart". Na dobar način se preklopi sa osećajem koji ostaje nakon gledanja filma.

Saturday, September 19, 2009

Frensise...ovde bi te kamenovali

Beograd, nedelja, 20.09 ||nešto treba da se desi?||

Fetiši, sado-mazo, muška naga tela, ljubavnici...you name it francis got it.
Jedan od mojih omiljenih umetnika/slikara. Nadam se da će vam se dopasti.
Btw...baš je bio prava pederčina.

Francis Bacon (28 October 1909 – 28 April 1992)



















levo: Study after Velazquez's Portrait
of Pope Innocent X

oil on canvas, 1953


desno: Self Portrait
oil on canvas, 1971


















levo: Figure with Meat
oil on canvas,1954


desno:Study of a Man Talking
oil on canvas, 1981


















levo: Untitled (Two Figures in the Grass)
oil on canvas,1952

desno: Portrait of John Edwards

oil on canvas, 1988


Ako ste zainteresovani, snimljen je odličan biografski film o Frensisu u engleskoj produkciji:
"Love Is the Devil: Study for a Portrait of Francis Bacon",1988, režija-John Maybury

koji je jedno 100 puta bolji od biografskih kičerica tipa "Preboleti Pikasa".

Friday, September 18, 2009

SCHOCK (1977)

Za sve vas koji volite jezu u vratu, trzanje u stolici, zastajanje knedle u grlu, iznenadnu aritmiju srca a.k.a. horor filmove, poslednji film italijanskog režisera Mario Bava-e iz 1977. je nezaobilazan za gledanje. Pored najpoznatijeg predstavnika giallo(ital.-žutog) horora Dario Argento-a (o kome spremam mini specijal već duže vreme, nadam se da ću ga uskoro i napisati), 60-te i 70-te su posejale "horor" klicu među dosta italijanskih režisera - Lamberto i Mario Bava, Ruggero Deodato, Lucio Fulci, Umberto Lenzi, Antonio Margheriti, Aristide Massaccesi i Michele Soavi/Soavi je autor filma Dellamorte Dellamore,1994 koji je izvanredna filmska adaptacija stripa Dilan Dog. Razvijajući se kao režiseri na zajedničkoj sceni i često radeći zajedno, oni su kreirali sopstveni filmski stil baziran na psihološkom/parapsihološkom/psihodeličnom tretmanu horor žanra modernizujući ga kroz čestu upotrebu šok-brutal scena & art pristupom koji je vidljiv u oblikovanju filma.

Italijanski horor je specifičan i prepoznatljiv po svojoj stilizovanoj estetici i eksploatisanju brutalnih scena (...nisu baš sve japanci prvi počeli, čak i
Miike navodi Argento-a kao jednog od svojih omiljenih režisera). Kad kažem stilizovana estetika, zaboravite na lux stilizaciju - većina ovih filmova je snimljena sa jako malim budžetima, ali su skoro svi autori pribegavali razvijanju ambijentalne/psihodelične atmosfere uz kombinovanje netipičnih/za to vreme/ načina snimanja (kamera iz ruke, sirovija montaža, agresivniji pristup snimanju scena nasilja) nadomeštavajući profilisanim estetskim osećajem nedostatak novčanih fondova. I dalje su svi elementi strave i užasa prisutni, ali italijanski autori donose jedan potpuno nov pogled na uglavnom, zanemarivan B/C/D tretman horor žanra. Linkovi koji vode do japanskog savremenog filma su očigledni u vidu nastavljanja započete modernizacije filmskih žanrova.


Schock je poslednji film Mario Bava-e, snimljen 1977. u kooperaciji sa njegovim sinom Lamberto Bava-om koji je napisao scenario i saučestvovao u režiji samog filma usled sve težih očevih fizičkih problema koji su ga onemogućavali da ceo dan provede na setu.Dosta novih horor/suspence filmova se bavi temom koja je zaista jezovita - deca kao protagonisti nedefinisanog/primalnog zla. Ako želite da vidite odakle je sve krenulo onda je Schock pravi izbor za vas.

Priča filma je bazirana na par klasičnih horor motiva: problematično mentalno stanje glavne junakinje (legendarna Daria Nicolodi/btw Dario-ova žena i majka Asia Argento-e); novi život u kući sa mračnom prošlosti; deca kao provodnici zla tj.onostranog; osveta. Ne želim da vam razotkrivam detalje samog filma, ali pružiću vam kratak opis radnje koja neće da vam pokvari iznenađenja: Dora (Daria N.) se na nagovor svog novog muža Bruna (John Steiner) ponovo useljava u svoju staru kuću sa svojim sinom Markom iz prvog braka sa Karlom (koji je umro pod nerazjašnjenim okolnostima). Ostajući često sama sa malim Markom u jezovitoj kući jer je Bruno "always in the air"/pilot, labilno mentalno stanje Dore (sjajna Daria Nikolodi) postaje sve više narušeno zbog neobjašnjivih halucinatnih prizora koje doživljava, kao i zbog promena u ponašanju malog Marka kojeg "zaposeda" strana sila (moraćete da pogledate film da bi ste saznali više). Bruno je zbunjen događajima i kad dođe sa putovanja tumači ih kao Dorinu nervnu labilnost....napetost raste, događaji se ubrzavaju uz paranoju/ jezu/ strah od ludila/ usamljenost/ incest/ seks/ duhove/ posednutost.

Mario Bava pravi mali art film kamerne atmosfere u kojem vizuelni pejzaži dominiraju građenjem jezovite atmosfere. Bazirujući celu strukturu filma na psihološkoj teror drami, on i dalje koristi slesh momente/po kojima je bio prepoznatljiv/ ali sada više kao podršku kulminaciji tenzije, a ne kao glavno sredstvo uzbuđenja (što je često bio slučaj sa njegovim ranijim filmovima, kao što je npr . A Bay of Blood, 1971). Iako sama struktura filma na momente deluje često nespretno i previše sirovo tj. neisprofilisano do kraja, a dijalozi možda i nisu baš najsretnije napisani, Bava demonstrira svojo majstorstvo na drugom planu. Kamera i scenografija su odlični, režija je čista, brutalna i napeta, a atmosfera je najveći plus i vrednost filma.Italijanski prog rok bend Libra je na odličan način doprineo kvalitetu filma komponujući neočekivanu/efektnu muzičku matricu filma (paralela=Dario Argento/Goblins). Da ne spominjem ultra hiper jezovitost samog deteta-glumca (David Colin Jr.) koju je Bava iskoristio do kraja. Takođe, postoji bar jedno 3 genijalne scene u filmu koju neću da vam prepričavam (obratite pažnju na scenu u hodniku na spratu u drugoj polovini filma sa Markom koji trči u susret majci/brrrrr!!%!).

Tempo filma je adekvatan, od početnog sporog i laganog uvoda ka sve većem naboju tenzije, jeze i straha kako se film približava kraju. Poslednji deo filma donosi neočekivanu frojdovsku zavrzlamu u brutalnoj završnici koja na sjajan način kompletira celu priču, ne ostavljajući onaj kiseo ukus u ustima čest posle gledanja većine horor filmova. Bava je shvatio da jedan od najvećih ljudskih strahova strah od ludila tj. od nekontrolisanja sebe i realnosti i na tom motivu uspešno gradi serijal parcijalnih strahova koji se prepliću jedan oko drugog nudeći mnoštvo raznoraznih asocijacija na psihoanalitičku teoriju/edipov kompleks, incest, paranoja, snovi, krivica, post traumatični sindrom itd. Pritom, uspešno ubacuje i brutal/teror krvave scene koje su
trade mark italijanskog horora kreirajući scene koje u isto vreme izazivaju strah, jezu i gađenje.

Zakoračite u svet
giallo-horora. U njima vas čeka posebna estetika i senzibilitet italijanskih autora. Pritom, obećavam da će vas Schock propisno preplašiti, bar na momente. A nije loše ni da uporedite kvalitet današnjih horor fimova sa ranijim radovima.

Wednesday, September 16, 2009

karneval magic garden izveštaj


šifra: naziv izvođača/naziv pesme/naziv albuma/godina izdanja


01.sigur ros/saeglopur/we play endlessly/2009
02.siouxsie and the banchees/forever/the rapture/1995
03.silence/in your name/ma non troppo/2007
04.blank dogs/setting fire to your house/under and under/2009
05.foreign affair/misunderstanding/east on fire/1989
06.camera obscura/llojd i'm ready to be heartbroken/let's get out of this country/2006
07.video sex/u sjeni eksotiènih trava/video sex'84/1984
08.wolfsheim/the sparrows and the nightingales (radio edit)/the sparrows and the nightingales/1991
09.deutsch amerikanische freundschaft/el que/gold und liebe/1998
10.yuksek/i could never be a dancer/away from the sea/2009
11.passion pit/little secrets/manners/2009
12.tiga/luxury/ciao/2009
13.pet shop boys/more than a dream (magical dub)/yes/2009
14.royksopp/tricky tricky/junior/2009
15.kleerup/with every heartbeat(feat.robyn)/kleerup/2008
16.the knife/heartbeats/silent shout(an audio visual experience)/2006
17.prince/the beautiful ones/purple rain/1984
18.a-ha/what there is/foot of the mountain/2009
19.asobi seksu/and then he kissed me/gigantic 7"series/2008
20.happy mondays/the boys are back in town(clean mix)/greatest hits/2002
21.ladyhawke/paris s'enflamme/paris is burning EP/2008
22.wild beasts/hooting & howling/two dancers/2009
23.annie/anthonio(designer drugs remix)/anthonio singl/2009
24.morrissey/something is squeezing my skull/years of refusal/2009
25.m83/dark moves of love/saturdays=youth/2008
26.port-royal/pauline bokour/afraid to dance/2007
27.static movement/nouvelle vagoue/visionary landscapes/1999
28.kleerup/3.A.M.(feat.marit bergman)/kleerup/2008
29.laibach/mama leone/anthems/2004
30.silence/pitaju me pitaju me/vain, a tribute to a ghost/2004
31.yeah yeah yeahs/hysteric/it's blitz!/2009
32.editors/weight of the world/an end has a start/2007
33.camera obscura/french navy/my maudlin career/2009
34.saint etienne/goodnight jack/good humor/1998
35.jack or jive/a march for new european/various-belle epoque-romantic wave episodes/1996
36.air/mer du japon(the teenagers remix)/mer du japon/2007
37.helium vola/hold on/in lichter farbe steht der wald EP/2004
38.lykke li/knocked up(kings of leon cover)(death to the throne remix)/2009
39.placebo/bright lights/battle for the sun/2009
40.new order/krafty/waiting for the sirens call/2005
41.phoenix/everything is everything/alphabetical/2004
42.beach boys/god only knows/pet sounds/1966
43.blank dogs/slowing down/under und under/2009
44.asobi seksu/thusday(live)/live at the echo (october 6th,2006)/2006
45.tiga/turn the night on/ciao/2009
46.electronic/forbidden city/raise the pressure/1996
47.kirlian camera/ascension/pictures from eternity/1996
48.aneli drecker feat.sivert hoyem/rainstorm/tundra/2000
49.dorsetshire/hass/herz aus stahl/1996
50.assemblage 23/cocoon/defiance/2002
51.a-ha/start the simulator/foot of the mountain/2009
52.air/sing sang sung/sing sang sung singl/2009
53.artwork/stadt der träume (edit)/various-belle epoque-romantic wave episodes/1996
54.campec dolores/somewhere down under the water/rapid-zugo/1996
55.nico+the faction/my funny valentine/camera obscura/1985

hvala slobodanu za par fantastičnih muzičkih preporuka (omiljeni tip mi je blank dogs).

nastavite u dobrom ritmu i večeras - "moć veštica"/ radio b92/ oko ponoći / svake srede.

Monday, September 14, 2009

Utorak je dobio smisao

Sad znate da i utorkom uveče možete naći šarm, uzbuđenje i melodramu.
Vidimo se!

Friday, September 11, 2009

SVAKO DOBRO


%genijalno% .i.s.chi.li.raj.te uz svako dobro ***

Tuesday, September 8, 2009

A-HA...O, Da, Da...

Stari se. Vreme je činjenica. Mada, ja sam oduvek bio sklon matorim ljudima, pa samim tim i moje starenje doživljavam kao neku verziju približavanja tom zen stanju gde te baš briga da li su ti čarape iste boje ili da li će neko da razume tvoju ljubav prema lavandi na terasi. Moja lavanda tako lepo raste već godinama da je sada od početne nežne biljke dosegla punu zrelost jednog ozbiljnog žbuna. I dalje miriše opijajuće bez obzira na smog koji je okružuje.

Poslednji album hit grupe 80-tih koja je uticala na ogroman broj main-stream pop bendova i izvođača (Keane, Coldplay, Morrissey, Kaney West itd) se vrti već danima u mom plejeru. Neodoljivo me podseća na moju lavandu. Prva sećanja na njih su mi vezana za legendarni spot "Take On Me"kad smo kao klinci svi bili fascinirani animacijom spota i celokupnim razotkrivanjem nečega što se zove elektro-pop. I sada, posle ravno 24 godine, A-Ha se vraća na početak. I pravi jedan od najboljih main-stream albuma ove godine. I uspevaju da zvuče sveže, poletno, romantično i senzualno.


Vraćajući se svom početnom zvuku oličenom kroz dominantnu upotrebu sint zvukova u jednostavnoj pop formi, oni ipak uspevaju da naprave otklon od pukog recikliranja svoje mladosti. Ovaj album zvuči kao brand new retro. Svi elementi elektro-popa 80-tih su tu, ali su aranžmanski i produkcijski uverljivo spakovani u 21.vek. A starost članova grupe je samo doprinela osećaju samopouzdanja i dostojanstvene zrelosti kojom ovaj album odiše.

Jednostavno, oni nisu napravili ovaj album da bi na osnovu stare slave nakupili još koji milion $$, već zato što i dalje vole muziku i raduju se zajedničkom kreativnom radu uz sva uzbuđenja koja su svojstvena npr. tinejdžerima. I to se oseća na pesmama. Da ne spominjem da je glas Morten Harket-a predivan. Sigurno jedan od najboljih muških vokala popularne muzike.

"Foot Of The Mountain" je uspeo da donese osećaj zaokruženosti i suverenog vladanja pop žanrom bez ijedne pesme koju bi ste rado izbacili sa plejliste. Ovaj album mogu da slušam po redosledu od početka do kraja. Naravno da imam favorite, ali daleko od toga da funkcioniše formula dva hita-ostalo baci.

A-Ha mogu bez problema da naprave jednu prozaičnu letnju pop pesmicu kao što je "Riding The Crest" koja na momente zvuči toliko naivno da bi vas na kraju tom istom naivnošću i kupila, kao što mogu i da odlutaju u suptilne melanholične pejzaže u "Mother Nature Goes To Heaven" ili da evociraju na rani Depeche Mode u "The Bandstand". Moji favoriti su "What There Is" - prosto sam očaran Morten-ovim glasom koji u refrenu vibrira na ivici predivnog falseta uz odličan aranžman gde se prepliću precizan elektronski strofni deo pesme i razliveni atmosferični refrenski deo- konstrukcija pesme asocira na Pet Shop Boys-e; "Nothing Is Keeping You Here" sa uplivima gitarskog pop-a koji samo doprinosi poletnosti pesme;već spomenuta "Mother Nature Goes To Heaven" zbog svoje predivne harmonijske matrice - nekako mi je ova pesma najviše "norveška", sa sve slikama hladnog severnog mora i fjordova. Prvi hit singl "Foot Of The Mountain" je...hit. Jasno mi je što su ga lansirali kao prvi singl. Iako je možda najudaljeniji od koncepta celog albuma (najviše gitarski zvuči) ima taj drajv koji snažno melje uz klavirsku temu koja brzo ulazi u uši i, naravno, odličan energičan vokal. Otprilike (sad ja kao menadžerski razmišljam) svideće se i slušaocima koji naginju gitarskom popu, a i onima koji vole elektronsku muziku.Spomenuo bi i poslednju pesmu na albumu "Start The Simulator" koja u romantičnom maniru ljubavne melanholije ustvari predstavlja omaž svemirskim putovanjima?! (ceo tekst je ustvari sklopljen od standardnih rečenica - poruka koje se koriste u komunikaciji između kontrole leta i astronauta). U maniru David Bowie-a.

Rad poznatog producenta Steve Osborne-a (New Order, The Happy Mondays, Suede, Placebo...impresivna lista) na albumu je pun pogodak. Plesne matrice i sintevi su perfektno uklopljeni sa nedominantnim akustičnim zvukovima i električnim gitarama sa krajnjim ciljem fokusiranja pažnje na Marten-ov glas koji nikad nije zvučao bolje. A-Ha su tom saradnjom dobili jedan savremen, snažan i raskošan zvuk celog albuma.

Dok slušam ovaj album asocijacije na poznatu muziku samo zuje - Depeche Mode, Pet Shop Boys, New Order (iz elektro - plesne faze), Keane, Kraftwerk, ABBA...ko je na koga uticao? Nije ni bitno jer A-Ha imaju svoj prepoznatljivi zvuk i odličan album u godinama koje za većinu ljudi znači kraj karijere.Uopšte nisam zainteresovan za razmišljanja o tome šta će i kako dalje kad su na neki način ovim albumom zaokružili svoju karijeru vraćajući se svom početnom zvuku. Ovaj album vraća sjaj main-stream muzici koja se pretvorila u pomodan trendi "one night stand".

"Foot of the Mountain" poseduje neku lepršavu i umirujuće notu lavande, iako ona ne uspeva na severu Evrope koji je poslednjih godina postao moja omiljena muzička destinacija. . A-Ha, u svojim zrelim godinama stvara album pun energije svojstvene mladosti.Trust me/do download.

Saturday, September 5, 2009

Antichrist (2009)

Lars von Trier je jedan od retkih režisera koji uspeva da filmu podari magijsku moć. Da pomera, izmešta percepciju sveta i , što je važnije, da usadi ceo emotivni/metafizički sklop unutar vaše kože koji vam danima ne da mira. Pitanja kojima vas obasipa kroz svoje filmove su toliko dubinski temeljna da nije čudo što ogroman broj ljudi ne može da izdrži osećaj mučnine, teskobe i preispitivanja samih sebe nakon njihovog gledanja. Ljudi ne vole promene. Ljudi ne vole da razmišljaju o besmislenosti svojih postupaka. Ljudi vole da se bensedinski opijajuće zaviju slojevima brižljivo osmišljenih laži koje prikrivaju jedine istinske autentične emocije (po Frojd-u) - anksioznost,strah i bol.

Retki su oni koji stanu iznad razbijene fantazije i analiziraju bolno pokidane parčiće, u pokušaju da shvate svoje istinsko biće, razloge svojih neuspeha i , na kraju krajeva, da se zamisle ozbiljnije o smislu svog postojanja. Lars von Trier upravo to radi. Zato je i jedan od najboljih svetskih režisera danas.

Scene o kojima se najviše piše i priča jesu šokantne, ali njihova šokantnost ne leži toliko u eksplicitnom prikazu (japanski film je navikao gledaoce na brutalne i eksplicitne scene) već u emotivnom/nesvesnom kontekstu koji vibrira tokom celog filma doživljavajući svoju kulminaciju upravo u poslednjem delu u kojem se te scene i odigravaju. Sam Lars kaže da je poslednjih godina gledao dosta japanskih horora i da je bio fasciniran percepcijom druge kulture.Link na tu temu je vidljiv.

Pitanje koje treba da se postavi kod snimanja takvih scena je da li eksplicitne scene doprinose suštinskoj postavci ideje ili služe samo da bi izazvale malograđanski šok i donele reklamu? Mislim da u slučaju Antichrist-a dovode do kulminacije kroz narastajući bol i konfuziju glavnih likova, eksplodirajući na način koji je svim ljudima blizak- kroz fizičku manifestaciju (auto/destrukciju). Pritom, ako je Lars želeo i da takvim scenama prigrabi pažnju šire publike - ništa mu ne zameram. Scene su zaista efektne, ali nisu snimljene samo zbog reklame - film je prosto tražio takvo brutalno razrešenje. Pogotovo kad vam postane jasno (ako vam uopšte postane jasno) o čemu se zapravo tu radi.

Kada On i Ona (Willem Dafoe i Charlotte Gainsbourg) izgube svoje dete koje iskače kroz prozor tokom primalne scene (dok se roditelji tucaju) film zadaje svoju osnovnu temu - pitanje života i smrti tj.pitanje smisla i razloga našeg postojanja koje Lars razgrađuje kroz temu muško - ženskih odnosa koji su sinonim za racio - emocije koje su ponovo sinonim za suštinu prirode oličene kroz samo ljudsko tkivo. Bol, tuga i anksioznost su načini pomoću kojih Lars barata kroz prizmu misticizma smatrajući da nas te emocije jedine dovode do suštine stvari - do same strukture našeg života. U vremenu gde nas moderna civilizacija sve više odvlači od samog prirodnog okruženja i gde prirodu uglavnom gledamo kroz vizuru kamere, gubimo kontakt i sa samima sobom.

Jer šta ovaj film pokušava da
nam kaže? Priroda je haos u kojem ne postoji religiozni osećaj za dobro i loše, lepo i ružno, simpatično i nesimpatično. Destrukcija i nihilizam su principi kojima se priroda rukovodi, kao i rađanje i kreacija. Neki umiru, neki se rađaju, ali pojedini oblici života ne interesuju prirodu. Da li je 60 mrava zgaženo ili je 1000 ljudi ubijeno - njoj je svejedno. Ljudi su oni koji pokušavaju da daju smisao haotičnom principu života.

On je psihoanalitičar i predstavlja civilizacijski princip - racio. On je taj koji pokušava da racionalnim kognitivno - bihejvioralnim tehnikama pomogne Njoj (koja predstavlja prirodu - žene su mnogo bliže prirodi) da savlada svoj bol nakon gubitka deteta. Odlaze u Eadn, šumu u kojoj je njihova koliba gde leži njen najveći strah - strah od prirode tj. od nje same tj. od svesti o besmislenom haosu koju leži u srži naših bića. On pristupa njenom lečenju rukovođen racionalnim pristupom, koristeći psihoterapijske tehnike i vežbe gubeći iz vida princip koji je mnogo snažniji - organsku snagu nekontrolisanih emocija koje izviru iz depresije, boli i očaja - iz istine o nepostojanju smisla. Eadn se pretvara u Hell, bitka je odavno završena pre nego što je i počela, destrukcija se pokazuje jačom od želje za životom. Jer kako živeti uz svest koja je spoznala besmisao haosa?

Postojanje religioznih konotacija (Antichrist, Eadn, Tri prosjaka itd) samo služi kao podštapalica za usložnjavanje simbolike filma. Lars je svesno/nesvesno ugradio niz simbola koji služe razjašnjavanju /zapetljavanju scenaria. Iako sam većinu scena dešifrovao, uz bogat dijalog sa Tinom, postoje i scene koje odišu konfuznim misticizmom (lisica koja govori - inače glas je od samog Trier-a, segment o vešticama itd). Moj utisak je da su šamanske/životinjske scene i okultni prizvuci posledice uticaja Strindberg-ovog "Inferno"-a, kao dela koje je dosta uticalo na pisanje ovog scenarija. Sam Trier je izjavio da su mu određene scene prosto same došle i da se ni sam nije preterano trudio da ih svesno razume. Ostavio je nesvesnom da radi svoj posao.
Svojom posvetom na kraju filma A.Tarkovskom Lars nedvosmisleno pokazuje kojoj filmskoj školi naginje. Ko je gledao "Ogledalo" biće mu jasno koliko je ovaj film uticao na stvaranje "Antihrista". Kao i Bergman.Živeći godinama u stanju depresije Lars pravi introspektivni film kojim pokušava da objasni uzroke svoje bolesti.

Ona je u filmu Lars, razbijena i onemoćala od boli, nesposobna da nastavi svoj život bez verovanja u jedini smisao koji je imala - dete kao nastavak sopstvenog života i kao jedinu pozitivnu konstantu usled okruž
ujućeg destruktivnog haosa.
Vešto balansirajući kroz raplitanje muško - ženskih odnosa (muška potreba za osećanjem moći - on je psihoanalitičar koji kontroliše svoju ženu kroz ulogu pacijenta uz potrebu za intelektualnim sagledavanjem uzroka - posledica; ženska potreba za posedovanjem je vidljiva kroz posesivnost prema detetu - namerno mu je oblačila naopako cipele da se ne bi udaljavao od Nje i kroz vezivanje Njega kamenim blokom za nogu i ženska sklonost prepuštanju emocijama i verovanju u njih) Lars ide korak dalje kroz rasplitanje životnog mehanizma/sukobljenosti/ kontrastnosti smrti/života uz
fokus na samu suštinu krhkosti ljudskog bića koje je postalo nesvesno svoje prirodne osnove - kostiju, mesa i nagona.


Da li treba da spomenem da su kamera, fotografija i režija brilijantni? Od uvodnih scena snimljenih crno - belom tehnikom super brzom kamerom pa naknadno usporenih koje same za sebe predstavljaju remek delo uz muzičku podlogu Handel-ove kompozicije koja nagoveštava baroknu atmosferu filma, preko scena seksa, šume i životinja i završne scene koja mislim da predstavlja omaž H.Bosch-u - na njegove slike podsećaju i neke druge scene. Gluma je perfektna - inače ja sam slab na W.Dafoe-a odavno pa i nisam objektivan dok je Charlotte-a zasluženo dobila zlatnu palmu.

Antichrist je film koji vas neće ostaviti ravnodušnim. Ako ste zaboravili zbog čega je uz film nekad stajala oznaka umetnost, imate prilike da se uverite u njen povratak na velika vrata.


dodatak - Dushka je ostavila interesantan komentar kojim ću rado da dopunim razmišljanja o filmu:


Rekla bih da se kompletna simbolika u filmu odnosi na psihoanalizu kojoj se LArs podvrgao...Prema Gestalt ucenju, smrt deteta, spontani pobacaj ili abortus, simbol su smrti ljubavi izmedju dvoje ljudi, a u ovom slucaju raskid izmedju dualizma covekove prirode, musko/zenskog, intelektualno/culnog , racionalno/emocionalnog principa, cije narusavanje i neuvazavanje oba dela moze da vodi u ludilo ili klinicku depresiju..Ne bih rekla da pokusava da predstavi ljudsku prirodu "en general" vec da je prikaz vrlo autobiografski. Scene sa pogresno obuvenim cipelama i srafljenjem kamena za noge, rekla bih da predstavljaju emocije koje sputavaju racionalni princip, guraju mu "klipove u tockove", sto moze da bude protumaceno i kao potreba prirode za posedovanjem, kao sto si napisao. U svakom slucaju, racio na kraju dozvoljava da njima (emocijama) bude preplavljen i savladan ludilom...sto je posebno vidljivo u poslednjoj sceni gde On stoji izgubljen u sumi a zene (vestice?) izviru sa svih strana...


Wednesday, September 2, 2009

Večeras

Počinje nova sezona MOĆ VEŠTICA.

Sa nestrpljenjem! iščekujemo nove opskurne i ekstremne tonove koji nam pomažu da ostanemo mentalno zdravi u ovom glibu od zemlje.

Mislim da bi Slobodan mogao da revitalizuje značaj nadimka Tihi ili Prle...


PRIčE iz JUžNOG POTOKA

GaYda Mario

My photo
svakom keru je potreban kerovođa

Čitaoci