Friday, October 30, 2009

Hund Menschen

Svakog petka / fotografija
u novoj KEROVOĐA rubrici -
Hund Menschen.

Nadam se da će vam se dopasti.

venezia, italia

Tuesday, October 27, 2009

HUNGER (2008)

KAKO SE PRAVI ANTIČKA TRAGEDIJA NA OSNOVU STVARNOG DOGAĐAJA ILI MUČNINA KOJA PROTRESA KOŽU I KOSTI KAO SREDSTVO ZA REALIZACIJU METAFIZIČKOG STANJA SVESTI.

Znam da kasnim sa ovim filmom i njegovim prikazom. Steve McQueen je tokom 2008. godine "šokirao"?! Kan i obišao sa svojim debitantskim celovečernjim igranim filmom pun kufer festivala sa kojih se nije vratio praznih ruku (29 nagrada i 14 nominacija - tako piše IMDB). Ono što me je sprečavalo da do sada gledam ovaj film je bio izbor teme. Jednostavno, toliko su me zamorili filmovi na temu Severno Irskog (Belfast) - Britanskog konflikta da se nisam baš mnogo trudio da nađem vremena da pogledam još jedno ostvarenje proizašlo iz okvira te priče. Ali, skoro sam naleteo na neki insert koji me je zaintrigirao, najviše zbog fotografije i nakon toga odgledao film. Za početak, mogu da vam kažem da su sve ove nagrade i nominacije opravdane.

Gledajući film imao sam tri konstante asocijacije koje su mi se spontano vrzmale po glavi. Caravaggio, Beckett i Isus * ( o tome kasnije). Najveća vrednost ovog ostvarenja je u podizanju individualnih životnih priča tj. lokalno specifičnih konflikta na metafizički-univerzalni nivo. Na taj način priča o IRA fuck England i obrnuto postaje samo labavi kostur koji drži priču u okvirima realnosti (obezbeđujući joj elemenat verodostojnosti i autentičnosti) smeštajući je tamo gde i treba - u potpuno treći plan tj. pozadinu. Ljudska patnja je ipak jedna od stvari koja je svuda univerzalna, zar ne? A da bi mi kao gledaoci zaista osetili na dubljem nivou krv, suze, izmet i znoj uz sva pitanja, dileme i poruke koje autor želi da nam prenese moramo da na metafizičkom nivou transponiramo sebe u unutrašnjost filmskog platna/ili da se filmsko platno useli unutar nas. Što se i dešava tokom gledanja ovog filma.

Film je baziran na događaju koji se desio 1981. godine u zloglasnom
engleskom Mase Prizon zatvoru (Severna Irska) kada je grupa od 20 i nto IRA pripadnika odlučilo da štrajkuje glađu zahtevajući više stvari od kojih je u stvari najbitnija bila dobijanje statusa političkih zatvorenika i poseban tretman koji se razlikuje od tretmana "standardnih" kriminalaca. Fokus priče je na Bobby Sands-u, vođi zatvorske ćelije IRA i predvodniku štrajka. Kad kažem priča ne mislim na klasičnu scenarističku razradu. Steve McQeen se odlučio za dominaciju filmskog/vizuelnog jezika. Dijalozi su škrti, osim jednog ali zlata vrednog (u sredini filma), a fotografija i kamera savršeno prenose tmuran osećaj zatvorske hermetičnosti perfektno uklopljen sa odigranim glumačkim ulogama koje lišene suvišne glagoljivosti svoju uverljivost dokazuju najviše ekspresijom tela i neverbalnom komunikacijom. Daleko od toga da vam je dosadno dok gledate. Slika govori više od 1000 reči. A telesna, brutalna i plastično opipljiva slika govori i 2000 reči.

Što me dovodi do moje prve spontane asocijacije - Carravaggio*(1571–1610). Ako niste upoznati sa veličanstvenim opusom ovog baroknog slikara samo ste na gubitku. Ukratko, najpoznatiji po radikalnom naturalizmu tj. po tome što je bio jedan od prvih slikara koji je drsko i subverzivno uveo svet ulice (kurve, džeparoše, ubice i raznorazne druge marginalne likove) u svet sakralnih motiva. Skoro jedina tema koja je bila prisutna u tadašnjem slikarstvu je religiozna (pored portreta) te je Carravaggio odlučio da joj pristupi na jedan zaista radikalan način, uzimajući najveće grešnike za modele svetaca. Genijalno, zar ne? Pored toga, slike su zaista vrhunske i poznate po novom pristupu u terminima osvetljenja - on važi za slikara koji je definitivno uobličio tehniku poznatu kao chiaroscuro ( kojom odiše i većinski deo fotografije ovog filma).

Gledajući njegove slike vi zaista možete na jedan potpuno drugačiji i intimniji način da doživite sve univerzalne motive koje religiozni događaji obrađuju. Isus na njegovim slikama nije anđeoski plavušan nalik nevinom božanstvu već je telestan i smrtan, nalik bilo kojem izmučenom liku. Što doprinosi saživljavanju sa pretrpljenom žrtvom. Na sličan način kako Steve McQueen barata sa telesnošću svojih glumaca. Izvlačeći iz tih mučnih slika (prebijanja, fiziološke potrebe, izgladnelost) suštinski dodir realnosti on uspeva da stilskim postupcima / fotografijom, usporenim snimcima, montažom, tempom scena uz glumačku ekspresivnost/ podigne nivo doživljaja na religiozni aspekt. Prevedeno na jednostavniji jezik, gledajući sve te scene konkretnih patnji konkretnih likova vi se na jedan čudan način saživljavate sa njima. U isto vreme ih posmatrate i kao ljude, a i kao univerzalne simbole mučeništva.

Sam film je podeljen na tri dela. U uvodnom delu se upoznajemo sa likovima engleskih čuvara i irskih zatvorenika, zatvorom i lošom situacijom u njemu. Nakon infiltriranja celokupne hermetično - bezizlazne atmosfere u kojoj se zaglavljeni nalaze i jedni i drugi, sledi središnji-centralni deo filma koji se sastoji od 22-minutnog briljantnog dijaloga (bravo! Enda Walsh - scenarista) između radikalnog Bobby-ja i umerenijeg irskog sveštenika Father Moran-a koji predstavlja političku frakciju IRA-e. Snimljen skoro ceo iz jednog kadra, dijalog vas svojom tenzijom drži prikovane za fotelju/stolicu/krevet jer kroz njega uočavate svu tragičnost situacije. Vrcav, vispren i filozofski/religiozno obojen ovaj dijalog je pravi klimaks filma kojim vas režiser obasipa pitanjima o smislu cele priče ( kako lokalne tako i univerzalno ljudske).


 






















Što me dovodi do druge spontane asocijacije - Beckett-a*. Ne znam da li je Steve imao nameru da namerno proizvede takav efekat, ali gledajući niz mučnih događaja i neverovatnu determinisanost zatvorenika da štrajkujući po cenu smrti postignu svoje ciljeve, vi u stvari postajete sve svesniji apsurda cele priče. Zbog koga mučeništvo? Zašto? Da li je cilj zaista vredan takve užasne smrti?

Cela situacija počinje da vam deluje kao Beckett-ovska apsurdna drama u kojoj se svi ponašaju po ulogama koje se ne dovode u pitanje, a u stvari iza svega toga leže neverovatno krupna pitanja. Kao jadni labaratorijski miševi koji besomučno trče po lavirintu tražeći izlaz koji je u stvari samo novi ulaz u klopku. Opravdanost svog života jedino se vidi u mučeničkoj smrti. Iracionalna besmislenost svih tih lokalnih sukoba koji su počeli zbog neke gluposti tipa sitne razlike u religijskim shvatanjima, pomeranje granica za par kilometara, drugačije akcentovanje reči itd najbolje se uočava u nemogućnosti aktera tih sukoba da izađu iz njega. Kao beskonačno potpisivanje mira između Palestine i Izraela gde i jedni i drugi nemaju pojma kako da žive u potencijalnoj novonastaloj situaciji. Zato i stalno krše svoje sporazume jer je rat i život u stanju haosa žešća navlaka. U toj situaciji za kompletno promašene živote uvek postoji opravdanje. Oni su krivi! Ili da prenesem na našu lokalnu situaciju - Kad skinemo Slobu svinju sve će da nam bude super! Jel nam super?

*Isus se nezaustavljivo pomalja kao treća spontana asocijacija. Pitanje mučeništva, svesnog odricanja sopstvenog života zarad neke veće ideje i neverovatna ubeđenost i volja koja proističe iz verovanja su kulturološki asocijativno vezani za večito pitanje Isusovih patnji. Što dovodi do još jedne interesantne religijsko/filozofske dileme u filmu. Da li se činjenjem greha prema sebi ( aktom samoubistva) mogu iskupiti tuđi grehovi? Da li Bobby Sands i ostatak IRA fanatika zaista čine svesni akt samoubistva zarad iskrenog verovanja u pomoć drugim ljudima tzv. mučenici koji će omogućiti da npr. njihova deca žive bolje i slobodnije jer su oni položili svoje živote zbog toga ili je zapravo njihova determinisanost posledica pogrešnog izbora? Kojeg više ne mogu da opravdaju osim aktom samoubistva kao vrhunskim činom samožrtve uz religiozne konotacije žrtve zarad drugih ili već boljeg sveta? Da li njihov život ima opravdanje jedino u smrti? Sve su to pitanje koja film postavlja ne dajući simpatije bilo kojoj strani. Što je još jedna pozitivna stvar vezana za ovaj film. Uspeo je da izbegne zamku glorifikovanja irskih mučenika i celu stvar podigao na jedan viši nivo. Na beskonačnu ljudsku glupost koja svojim destruktivnim impulsom dovodi ljude u užasno bestijalne situacije. Gde su i mučenici i mučitelji žrtve pogrešno postavljenih okvira same životne igre.

Poslednji i treći deo filma je posvećen maltene birokratskom dokumentovanju posledica Bobby-jeve odluke da položi svoj život na oltar ideala. Telo izmučeno glađu kopni sve više, a mučnina prizora nam se hladno urezuje u stomačne mišiće kao da prisustvujemo performansu na koji bi rado uticali, ali ne možemo. Sve što ostaje nije ni sažaljenje/ tuga/ bes prema engleskim stražarima/osećanje empatije već samo gorak ukus u ustima.
Čitao sam kritike u kojima su ljudi zgroženi tzv. eksploatacijom telesnih prizora zarad postizanja šokantnosti filma. Ljudi koji su to pisali nemaju pojma. Film za mene uopšte nije bio šokantan niti sam i u jednom trenutku pomislio kako režiser tendenciozno pokušava da na taj način manipuliše slikom. Steve McQueen je odlično uradio svoj posao, postavljujujući ceo problem u okvire mnogo šire od samog događaja. Pritom, maksimalno se potrudio da udahne život čistom filmskom jeziku koristeći tehnike svojstvene samo filmskoj umetnosti. Govorom pokretnih slika demonstrirao je punu dramatičnost, emocionalnost i antičku/kosmičku tragičnost ljudskog života i smrti.

Koristeći motiv mučeništva kao polaznu tačku za usložnjavanje pitanja smisla celokupne naše konfliktne ljudske civilizacije, kao i pitanje vere i spremnosti ljudskog tela na neverovatne stvari zarad nje on je snimio zaista dobar film. Iako mi je sama tematika od starta bila odbojna, moram priznati da me je prijatno iznenadio ostavljajući niz pitanja nakon odgledane projekcije. Pritom, dosta scena u filmu su snimljene na način svojstven pravim majstorima zanata. Vizuelni pasaži kojima Steve McQueen posvećuje dosta pažnje su sami za sebe nalik sjajnim video - radovima. Što nije ni čudo kad je on sam iznikao iz tog pravca. Njegov drugi film koji bude snimio će sigurno razjasniti da li je na pomolu sjajna filmska karijera ili je u pitanju bio samo privremeni uzlet. Moram da spomenem i fantastičnog Michael Fassbender-a koji je svojom ulogom Bobby Sands-a zaslužio punu pažnju svetske filmske javnosti. Aplauz za Hunger!

Sunday, October 25, 2009

The Dying Seconds

Najbolje stvari u životu su - ipak - besplatne. Vreme je da Dublin postane muzički poznat van okvira spominjanja grupe U2. Sumnjam da će novi bend iz tog grada The Dying Seconds postići takav uspeh, ali je sigurno da su intrigantniji, kvalitetniji i progresivniji od većine bendova podržavanih od strane muzičke industrije. Ko nije shvatio da je novi sajber talas najuzbudljivija stvar danas u muzici - živi u prošlosti.

Zaboravite na preporuke muzičkih izdavača, reklamiranja od strane poznatih muzičkih časopisa i očekivanja da ćete saznati nešto zaista novo putem medija. Keš vrti gde burgija ne može. Svi su korumpirani i povezani putem materijalnih interesa. Ti platiš reklamni prostor, a oni te preporučuju. Ti finansiraš neke njihove projekte, a oni pišu hvalospeve o tebi. O, da. Tako to funkcioniše. Niste valjda verovali da muzička industrija živi na principima ljubavi i entuzijazma?

Da ne mislite da trućam bezveze u maniru pristalica teorija zavera te informacije sam dobio i od Tony Morley-a, osnivača Leaf Label nezavisne izdavačke kuće koji je pre par godina boravio u Beogradu učestvujući kao gost seminara o muzičkoj izdavačkoj delatnosti. Tony je godinama radio u poznatoj 4AD izdavačkoj kući pre nego što je pokrenuo sopstvenu etiketu. Dakle, čovek koji je veoma dobro upoznat sa pravilima igre. U suštini, ispričao je da treba imati dosta keša ili jako dobrih poznanstava da bi dobili recenziju vašeg albuma u nekom od poznatijih muzičkih časopisa. Zato se njegova izdavačka kuća potpuno okrenula internetu jer nemaju sredstva kojima bi mogli da pariraju velikim izdavačima, kako main stream tako i tzv. nezavisnim kućama.

Net je okrenuo stvari naglavačke. I to u pozitivnom pravcu. Sada možete sami da procenite šta zaista postoji na muzičkoj sceni svuda u svetu. Ako imate volje da provodite dosta vremena kopajući po raznim blogovima, forumima, myspace stranicama, ličnim preporukama i kritikama privatnih lica - entuzijasta. Bend koji zvuči bolje od većine trenutno aktuelnih izvođača na tzv. indie sceni ( ne mogu da vam opišem koliko me taj izraz nervira) je bend iz srca Irske - Dublin-a. Nemaju izdavača, nemaju reklamu i nemaju veliki keš. Ali zato imaju fantastičan debitantski album koji su samoizdali januara 2008. pod nazivom The Dying Seconds i koji možete slobodno i besplatno skinuti sa njihovog sajta, kao i EP pod nazivom Seconds EP izdat jula 2008.

Što se tiče same muzike najbolje da priložim citat samih autora:


Sometimes there's a lot more to Electronic music than just the merry dance of binary. Sometimes you need to step away from the computer, out of the bedroom and into the light. Sometimes you need to implant a heart, into a robot (although be warned, I've seen movies where they've done this, and they don't end well). Sometimes, you need to take apart the machine, just to see what makes it tick. The Dying Seconds are not mechanics, in the literal sense; But they can fix your heart.

Ako niste skapirali, ovo je album gde se elektronska/kompjuterska muzika lirski sudara sa nju vejvom, post rokom i pop muzikom. Iskren pristup idejama se oseća u svakom bitu/bajtu ovog benda. Maštovito, upečatljivo i zaljubljivo. Ovo je bend u kojem bi mogao da zamislim reinkarniranog Ian Curtis-a, za razliku od Editors-a koji nikada neće prirasti mome srcu, iako objektivno nisu loš bend . Jednostavno, nešto im nedostaje. Najve
rovatnije bezuslovno verovanje u svoje ideje, koliko god one delovale drugačije od svega ostalog.


Danas, najbolja muzika se pravi u okruženju svoje sobe sa instrumentima koji iako nisu skupoceni imaju dušu i bez pritisaka muzičke industrije koja traži plagijat nečega što se provereno već dobro prodaje. The Dying Seconds su pravi primer ove tvrdnje.

Topao zvuk celog albuma (pričam najviše o prvom albumu) je postignut gomilom analognih sinteva i u
potrebom živih instrumenata kao što su: klavir, truba, violina, melodika, mandolina, gitara, gajde...Dablinci su uspeli da postignu jedan pravi dramsko-epski osećaj koji je realizovan na nivou intimnog, ličnog sanjarenja. Delimičnom osećaju mističnosti koji provejava kroz ceo album doprinosi i pozadinski smešten muški vokal koji je uglavnom tekstualno nerazumljiv. Ovako bi trebalo da zvuči prava nezavisna muzika - iskreno, uzbudljivo, sveže, zaljubljeno,slušljivo i originalno ( bez obzira na gomilu očiglednih uticaja koje ćete naći na njihovom sajtu - Kraftwerk, Orbital, Aphex twin, Boards of Canada, Do Make Say Think...) .

Zaboravite na liste koje se objavljuju od strane raznoraznih etabliranih kritičara i medija. Prosto je sramota kako neka bitna izdavačka kuća ili značajan muzički časopis nije obratio pažnju na ovaj bend koji je napravio jedan od najboljih albuma 2008. godine. Ne preterujem. Truth is out there.

3d Noć živih mrtvaca


Kratak izveštaj o 3d kolor izdanju
Night Of The Living Dead:

- Prvo da se zahvalim ne-znam-već-kome ko je odlučio da nas počasti ovim kultnim filmom u odličnom bioskopu.

- Ne očekujte previše od 3d efekata, ipak je 3d rađen na originalnoj kopiji koja je
low budget iz 1968. Dakle, nema metka koji vam leti u glavu, ruke zombija koja se pruža ka vašem vratu itd. Više je siros varijanta nalik onim kartonskim crtanim bajkama za decu koje kad ih otvorite imaju ispupčene delove. Ceo 3d u filmu je u stvari panoramska trodimenzionalnost prostora. Meni ipak jako simpatična. Low budget film - low budget 3d.

- Boja fotografije u filmu asocira na boje iz 50-tih godina. Odličan izbor za fotografiju ovakvog filma!

- O samom filmu je besmisleno da pišem. Toliko je već pisano o njemu da nemam inspiraciju. U svakom slučaju, ako među vama ima ljubitelja horor žanra ( a i filmske umetnosti generalno), a niste gledali ovaj film, sad vam je pružena fantastična prilika da ga gledate i to u ovako otkačenoj varijanti.

- Ko je izmislio/dozvolio/legalizovao princip ždranja kokica u bioskopu treba da završi u paklu. Pogotovo kad gledate film kao ovaj + nema titl pa se mučite da čujete dijalog na engleskom koji se muljavo gubi usled zvuka krckanja kokica oko vas. 70 % večerašnje malobrojne publike je izgleda zalutalo na ovu projekciju privučena samo 3d reklamom. Pa je imala potrebu da svoju nezainteresovanost demonstrira opsesivnim proždiranjem hrane i prepričavanjem tračeva koji, naravno, nemaju veze sa filmom.

- Sve u svemu, neočekivano dobra zabava koja je još jeftinija utorkom kad je bioskopski dan u kolosej bioskopima ( pretpostavljam da je i bolje da se ide utorkom kada na projekciju ne dolaze mentalno izgubljeni parovi koji nemaju ideju gde će subotom uveče).

- Naočare koje dobijate u Kolosej bioskopu ipak nisu one kartonske crveno-plave koje nosite kući, već plastične fensi zelenkaste boje koje vraćate nazad posle projekcije.

Nagradno pitanje:

U kojoj poznatoj seriji se pojavljuje lik psihijatra koji nosi crveno-plave naočare?

Saturday, October 24, 2009

Plavo - crvene naočare...ludilo!

Čuveni kultni horor “Noć živih mrtvaca” (Night Of The Living Dead) počeće da se prikazuje u 3D tehnici u multipleksu Kolosej u Beogradu od 22. oktobra.
"Noć živih mrtvaca", snimljen 1968. godine, proglašen je najboljim "zombi" filmom svih vremena. Jedan od najvećih majstora horora - Džordž Romero stvorio je remek delo koje je naišlo na velike simpatije publike i kritike kao i na čitav niz sledbenika. Četrdeset godina kasnije, tehnologija je omogućila da se ovaj film gleda u 3D tehnici i u boji. Film se prikazuje bez prevoda.

Idem večeras, obećavam izveštaj.

Wednesday, October 21, 2009

District 9 (2009)

Konačno sam gledao film o kojem se mnogo pisalo u poslednje vreme. I to u bioskopu. Nadam se da će vam i moj skromni doprinos postojećim kritikama pomoći da se odlučite da li vredi izdvojiti 300 din za bioskopsku kartu.

Kao veliki ljubitelj SF žanra ( kao klinac mislim da sam gutao svaki film koji je bar u jednom kadru imao /uglavnom nevešto / urađenu vanzemaljsku masku) imao sam određena pozitivna očekivanja ili bolje rečeno imao sam iskrenu želju da me District 9 podseti zašto volim taj žanr. Da li je uspeo u tome? Delimično da, delimično ne. U svakom slučaju, nisam zažalio što sam ga gledao u bioskopu. Potrudiću se da vam obrazložim zašto nećete imati razmišljanja o 300/a najverovatnije 600 din koje bi bilo bolje da ste potrošili na npr. neku klopu ili knjigu ili već ko-zna-šta-srcu-vam-drago. Ali, takođe i da vam pojasnim da ne očekujete previše od te han solo ili due amici ulaznice.

Najpozitivnija stvar vezana za District 9 je neočekivano svež pristup alien versus human temi. Gde su i jedni i d
rugi žrtve svoje pozicije koja je, blago rečeno, nesavršena. Zaplet koji se vrti oko socijalno/šovinističke premise drugačiji= dalje od mene svoju dramatičnost produbljuje fantastičnim izborom lokacije dešavanja - Južnoafričkom Republikom tj. Johanesburgom sa svim njegovim kontrastima vidljivim u poslovnom zapadno/bogatom korporacijskom centru koji na svojim tamnim neboderskim staklima reflektuje odvratno zapuštene/siromašne kartonske četvrti nalik onoj našoj što je do skora bila ispod gazele. Očigledna paralela koja je tendenciozno smišljena u glavama producenta? pisca -režisera? vezana je za višedecenijski problem aparthejda kao istorijskog tega koji će ta zemlja nositi verovatno još vekovima.

Vanzemaljci koji su ko zna kojim nesrećnim slučajem završili sa svojim brodom /u stanju potpune mentalne i fizičke iscpljenosti/ na tako nesrećnoj lokacij
i ipak preživljavaju uz pomoć nas-ljudi i onog pozitivnog dela naše kulturne evolucije - razvoja empatije i morala vezanog za solidarnost prema ugroženima. Nakon uviđanja da tuđinska civilizacija nije donela, osim neupotrebljivog oružja, tehnološka čuda i znanja kojima bi nas nagradila, vlada radi ono što najbolje radi. Pravi novi problem pod maskom rešavanja postojećeg problema. Gradi slem naselje pod nazivom District 9 gde smešta kompletnu tuđinsku populaciju i tretira ih kao što Ameri tretiraju ilegalne useljenike. Mi ćemo da vam damo osnovne namirnice za minimalno preživljavanje, a za sve ostalo ko vas jebe. I da vam nije palo na pamet da prelazite bodljikavu žicu jer nemate papire za to, a btw i ne želimo vas. I budite srećni što ništa ne radite, a imate bar neki smeštaj i neku hranu. Plus - mi vam to sve plaćamo od našeg poreza. Što znači da počinjemo da vas polako mrzimo.


Nakon višegodišnjih nemira i kulminacije nezadovoljstva prouzrokovanog sve većim rastom kriminala unutar kartonjerskog naselja koji ipak uspeva da raširi svoje pipke i po obodima žičane ograde van propisanih granica donosi se odluka o izmeštanju cele vanzemaljske populacije van granica grada. Daleko od očiju - daleko od srca. Rukovođenje celom akcijom pada u ruke simpatičnom poltronu/karijeristi ( i ta kombinacija je moguća) Wikus Van De Merwe-u koji je zaposlen u izmišljenoj (a tako realno zamišljenoj) vladinoj agenciji za brigu o vanzemaljcima. Dinamika dešavanja se ubrzava neuspešnim aktivnostima povodom iseljavanja kroz koje uočavamo sve standardne probleme vezane za nerazumevanje i komunikaciju između različitih kultura. Počinjemo da saosećamo sve više sa vanzemaljcima iako su napravljeni da izgledaju kao alien noćna mora. Kao i naš birokratski junak Wikus. Od tretiranja tuđinaca kao objekata, Wikus počinje da uviđa da i oni imaju emocije i razmišljanja ne tako drugačija od naših. Naravno, problem u koji se spletom okolnosti uvalio ubrzano doprinosi njegom moralnom/ljudskom prosvetljenju.

Debitantski režiser/scenarista Blomkamp je za svaku pohvalu jer je snimanju pristupio sa pozicija savremenih tokova proisteklih iz dogma pokreta. Iako je dosta novca uloženo u zaista sjajno urađene efekte i generisane likove vanzemaljaca, reportažni vizuelni efekat i britki rad kamere skladno inkorporiraju kompjutersku fantaziju u okvire realnosti i doprinose kako dinamici tako i autentičnosti samog filma. Izbor glavnog glumca je odličan ( Shartlo Copley) jer nam njegovo sjajno izvođenje uloge uz ne-holivudski izgled dozvoljava potpuno saživljavanje sa svim sitnim, a i krupnim karakternim manama koje nas pored pozitivnih strana naše ličnosti čine ljudima, a ne crtanim karikaturama. Ostali glumci nisu baš na visini zadatka, pogotovo iritantno loše i stereotipno odigrane uloge vojnih oficira.

I sada se vi pitate gde leže razlozi delimično neispunjenih očekivanja. Rekao bi - u nedostatku muda. Da se umesto bar trećine akcionih scena film detaljnije pozabavio svim otvorenim pitanjima koje je uspešno dotakao mogao bi da kažem "konačno jedno žanrovsko iznenađenje!". Ovako, moram da razočarano kažem - dobar SF film koji vredi pogledati u bioskopu. Akcione scene, iako su odlično snimljene, počinju da zamaraju, pogotovo u poslednjem delu filmu - te bomba ovde, te eksplozija onde, te meci na sve strane, jurnjava unaokolo. Mislim, čemu? Da većina publike ode iz bioskopa zadovoljna količinom adrenalina? Možda je vreme da producenti i režiseri prestanu da potcenjuju filmsku publiku.

Ja baš i nisam veliki fan Peter Jackson- a koji se na sva zvona povezuje sa ovim filmom kao glavni producent i glavna reklama. Čini mi se da je uradio jednu odličnu i jednu šupačku stvar. Prva je što je izabrao debitanta Blomkamp-a za režisera, a druga je što mu nije dozvolio ili sugerisao da se razmaš
e do kraja. Zbog čega sam tako siguran u ovo što pišem? Zbog toga što film veoma jasno manipuliše sa političkim i moralnim pitanjima našeg trenutnog društva. Rasizam, šovinizam, političko-vojni interesi, socijalne klase, licemernost medija i vladajućih struktura, birokratija kao instrument za pravljenje magle, različitost kao sinonim za opasnost....svi ti problemi se otvaraju u filmu i šta onda? Umesto progresivnog i hrabrog hvatanja u koštac sa gorućim temama, film skreće na kolosek akcionog proseravanja. Što me još više ljuti jer se na neki način osećam izmanipulisano. District 9 pametno baca udicu na obe strane. Da delimično zadovolji intelektualniji deo publike, a takođe, da delimično zadovolji i one kojima je eksplozija uz kokice vrhunac bioskopske zabave.

Šta se dešava kad nam neko nudi delimično zadovoljenje? Ne dolazi do orgazma. Ali i peting je bolji od drkanja, tako da imate moju preporuku za ovaj film. Nećete baciti pare.

dopuna: prilažem još dve kritike za film na srpskom jeziku koje sam pročitao, pa sami procenite koji vam pristup više leži, a i dopunite razmišljanja o filmu -

slobodan vujanović / mislitemojomglavom

miloš cvetković / popboks

Friday, October 16, 2009

Tsunami Wave Train

OČARAN SAM. POTPUNO. MUTYUMU JE BEND IZ ZEMLJE SAMURAJA I GEJŠI KOJI VRAĆA NADU U LEPOTU MUZIČKIH IZNENAĐENJA.


Da bi ste došli do informacija o ovom spektakularnom japanskom bendu treba vam dosta guglovanja. Najbolje stvari su izgleda nekako uvek skrajnute na informativnu marginu. Ustvari, skoro i da nema mnogo podataka o njima. Blogovi su jedino mesto gde možete da se informišete. Kao nekada - od usta do usta. Ja sam obratio pažnju na njih zahvaljujući mojim japanskim prijateljima. I od prvog takta njihovog drugog i poslednjeg albuma Irlya-Ilya iz 2008. bio sam "kupljen".

Kakav album! Od početka do kraja vas nosi snaga zvučnih talasa u stilu tsunamija koji drži tenziju tokom svake sekunde svog prelivanja. Odavno nisam ovako iskreno uživao u nečijoj muzici. I bio zadivljen kako emocijom tako i ubedljivom snagom i muzičkim umećem. Koliko često se pročitali i čuli izraz - eklektika? Ako vam nije bilo baš do kraja jasno šta taj izraz podrazumeva onda će vam ga ovaj japanski bend potpuno razjasniti. Opera koja sreće post rok muziku sa uplivima metala, gotike i impresionističke klavirske muzike. I još dodajte malo džez uticaja i romantičarskog pokreta koji ćete da začinite pankom i hard korom. I kad vam se zamuti u glavi od svih tih silnih i potpuno različitih muzičkih žanrova jer nikako ne možete da shvatite kako to može da zvuči koherentno pustite ovaj album. Nešto skladnije, originalnije i upečatljivije niste skoro čuli. Potpisujem x 2.

Suštinski, ovaj album je muzički sinonim za termin melodrama. Kovitlac intenzivnih
emocija koje se smenjuju u vrtoglavim muzičkim pasažima od suptilno nežnih do brutalno agresivnih momenata. Bez kompromisa. Ovaj bend čine ljudi koji su zaljubljeni u muziku. Koji znaju šta hoće da urade. Pritom, fantastičnih muzičko/tehničkih sposobnosti. Od uvodnog intra koji asocira na M.Nyman- a i Gorecki-og jasno vam je da vas čeka ozbiljna priča. Ali ni u ludilu ne možete da predvidite izdžezirane ciklične klavirske deonice nalik Satie-u i Debussy-ju oko kojih se prepliću dramatične violinske teme sa agresivno distorziranim el. gitarima i ženskim operskim sopran vokalom na japanskom jeziku.

Iako lako možete da uočite raznorazne muzičke uticaje koje i sam bend svesno priznaje (navodim sa njihovog myspace-a:
godspeed you! black emperor, world's end girlfriend, Sigur ros, My Bloody Valentine, Steve Reigh, Arvo Part, Messiaen, Debussy, Bach, Chopin, Górecki, Michael Nyman, EMPEROR, Ulver, Dark Lunacy, Within Temptation, DEAD CAN DANCE, ling tosite sigure, midori, X JAPAN, kokusyoku sumire, joe hisaishi, envy, nortt, rachel's, Aphex Twin, NIN, Radiohead, U2, The Smiths, Nick Drake) oni imaju svoj jedinstven i prepoznatljiv zvuk. Autorski potpuno upečatljiv i originalan.

Vokal Hatis Noit ( japanske pevačice) pluta kroz pesme u najlepšem mogućem maniru - od ultra visokih sopranskih deonica sve do agresivno vokalno dubljih dramatičnih pasaža. Aranžmani pesama su vrhunski - bogatih tekstura, apsolutno raskošni u zvuku i dinamički neverovatno uzbudljivi. Zaboravite na filozofske uvode, minute iščekivanja i nagoveštavanja budućih dešavanja. Na ovom albumu stvari se dešavaju u sekundama. Iz liričnog klavirsko-vokalnog dela pesme se slivaju u hard kor/ metal eksploziju da bi se nastavile u segmentima nalik džez improvizaciji. Pritom, ne možete da kažete da je ovo eksperimentalna priča. Muzika je izuzetno melodična i pitka, a struktura aranžmana / iako nepredvidljiva / pedantna i čvrsta. Svi tonovi imaju svoje precizno mesto i raspored. Nema eksperimentalnih slučajnosti, ali ima eksperimentalnog razmišljanja u pristupu pravljenja ovakvog albuma.

Ne želim da izdvajam favorite sa ovog albuma iako ih imam. Irlya-Ilya je zaokružena art celina. Avangardna muzika u svom najboljem izdanju. Nisam uspeo da nađem informaciju da li ovo izdanje postoji na ploči. Ako neko od vas pronađe taj podatak, molim vas da mi javite jer žarko želim da je posedujem. Do tada, uživaću, a nadam
se i vi, u mp3 fajlovima koji mi se već danima vrte u kući.

Mutyumu

Hatis Noit (vocal)
Ryota Yoda (guitarist)
Junpei Suda (drums)

Yuko Ikenaga (keyboards)

Ryota Taniuchi (violin)

Yuji Hayashi (bass)



Album Irlya-Ilya, 2008


spisak pesama:

1. intro – ilya
2. Bird (die Ewige Wiederkunft)
3. God's Eye (L'oeil est dieu)

4. Our Sense Of Distance (toi et moi)

5. Midnight Sun At The End Of The World To Repeat The Fall (Repetitional Existence)

6. Sea Of Evil (Doxastic - Doxa Incarnate)

7. I Will Return To Dust But The Dust (Unforgiven)

8. We Also Repeated The Words Slowly Lost It's Meaning, Tone Down The Language And Brings Pain (Raison d'etre)
9. Sapphic (sappho)

10. Inori (Prayer)

11. Date of Ash (Hai No Hi)


The Great Rock'n'Roll Swindle

Još jedna vrhunska prevara. Ako ste mislili da su reči na ovom plakatu istinite, bili ste u zabludi. Ja ih čitam kao

NO PROGRESS




"Ideja da se
Medicaid (državno osiguranje za ljude niskih primanja) proširi, kao što je to bivši guverner Vermonta, Howard Dean, učinio u svojoj državi na ljude s primanjima do 400 posto od službene razine siromaštva, pojavila se u Baucusovom planu za ljude s primanjima do 300 posto od razine siromaštva na federalnoj razini, kao i u Obaminom govoru. Obama je međutim izazvao uzbunu rekavši kako će za to širenje Medicaida na federalnoj razini izdvojiti 900 milijuna dolara. To je manje nego što košta jedan jedini B2 bombarder. Toliko njemu vrijedi zdravlje njegovih građana: manje od jednog bombardera".

dodatak: cena jebenog B2 bombardera =
2.1 billion $

Wednesday, October 14, 2009

Der siebente Kontinent (1989)

REMEK DELO!

Iščekujući poslednji film Michael Haneke-a (dobitnika ovogodišnje zlatne palme), čoveka koji je napravio briljantnu S-M psiho slagalicu "La pianiste", 2001 i "Code inconnu: Recit incomplet de divers voyages", 2000 - još jedan sjajan film koji se bavi rasnom i socijalnom problematikom savremenog društva ( ta dva sam do sada gledao od njega) odlučio sam da nađem još neke njegove ranije radove. "Der siebente Kontinent", 1989 je bio prvi izbor, potpuno slučajno. Gledao sam. Još sam pod utiskom. Film me je potpuno rasturio. Moram da vam saopštim dve činjenice. Michael Haneke je jedan od najboljih režisera danas. "Der siebente Kontinent" je jedan od najboljih filmova koje sam gledao - ikad.

I sada sam u problemu. Kako da vam objasnim dve prethodne tvrdnje, a da vam ne razotkrijem mnogo o samoj radnji filma. Jer što manje znate o sledu događaja, emocionalni efekat će biti jači. Haneke je napravio film koji, od početne scene, neverovatno usklađenim i precizno raspoređenim tempom gradi tenziju do te mere da ćete poslednjih pola sata filma biti u stanju emotivnog grča. I to intenzivnog. Osim ako niste bezosećajni skot.

Struktura filma je podeljena na 3 dela. Svaki deo je isečak iz života tročlane porodice tokom jednog dana 1987, 1988 i 1989. Majka, otac i ćerka/ Muž, žena i njihovo dete. Prosečna porodica prosečne srednje klase u prosečnom ušuškanom zapadnjačkom gradiću (negde u Austriji, ali samo mesto nije bitno). Haneke već od starta sugeriše depersonalizaciju od mesta događanja, jezika i svih ostalih lokalnih specifičnosti. Likove ne vidimo jasno u prvih 15 min. Blurovanih lica, snimani sa leđa, iz daljine...oni za nas predstavljaju figure koje se negde i sa nekim razlogom kreću. Samo uočavamo radnje koje su nam svima bliske. Svima koji živimo u relativno razvijenim zemljama. Rituali svakodnevnog života. Radnje koje vladaju nama. Očaj i besmislenost kapitalističke svakodnevnice u isto vreme puni filmsku traku i nas koji je gledamo. Tenzija raste. Zaista, u početku sasvim polako. Haneke nije zainteresovan da udovoljava nestrpljivim gledaocima. Ali je zato nagrada na kraju filma za strpljive velika.



Kako napraviti film koji bez jasnog dramaturškog/verbalnog razjašnjavanja uspeva da vam potpuno i savršeno jasno prezentuje problem savremenog društva? U čijem središtu je porodica, kao osnovni element društva. Kako izbeći sve predvidljive i očekivane podštapalice koje bi svi bili u iskušenju da primene čitajući novinski članak o događaju koji je Haneke ekranizovao? Tako što ste vrhunski umetnik. I zovete se Haneke. Kaže u svom intervjuu da je imao dosta problema da sastavi scenario. Stalno mu je izmicala ideja kako da predstavi jedan tako dramatičan događaj bez upotrebe očekivanih i , na prvi pogled, najočiglednijih filmskih sredstava. U momentu kada je odlučio da film podeli na 3 dana tj. tri segmenta koji će prikazima svakodnevnih radnji i uobičajenim životnim jezikom objasniti svu težinu modernog društva scenario se " sam napisao". Moram da se nadovežem. Treba znati to snimiti na pravi način. Da ne bude dosadno, da poseduje vizuelnu uzbudljivost i da nosi u sebi jako značenje uz punokrvne emocije. Haneke je car. CAR!

Porodica koju gledamo polako zadobija svoj ljudski oblik koji nam je svima poznat. I nalazi se na prekretnici. Nalazi se tu jer odbija da zažmuri na sopstveno nezadovoljstvo. Odbija da gurne pod tepih nagomilani besmisao svog života. I odlučuje da ode u Australiju. Reći ću vam samo još ovo (vezano za radnju filma) - Australija nije kontinent.


Probleme svi imaju, ali njihova forma se menja od čoveka do čoveka, od kontinenta do kontinenta, od kulture do kulture. Haneke se bavi problemima koje on sam najbolje poznaje. Problemima vezanim za njegovo okruženje. Zapadni kapitalistički svet. Ograđen od ostatka nerazvijenog sveta granicama, novcem i vojnom silom. Da bi ljubomorno štitio svoje buržujske materijalne tekovine koje je nagomilavao vekovima - uglavnom na štetu svih nas ostalih koji smo uvek bili van žice. I nije im uspelo da uživaju u tome. Money can't buy you love. Nešto je trulo u državi Danskoj. Haneke to dobro zna. I na našu radost, zna da pretoči svoje znanje u vrhunsku umetničku formu. U film koji će vas razbucati do kraja. Osim ako niste skot.

Da li su problemi zapadnog čoveka slabiji po intenzitetu od izgladnelih Afrikanaca? Kao što moj razmaženi drug stalno zna da kaže: "Svakom su njegovi problemi najteži". Šta mi/svet to u stvari radimo? Izgleda da smo kompletno svi na pogrešnom putu. Negde smo se zajebali - kao civilizacija i skrenuli na trasu koja nas vodi u - nigde. I sad se bavimo posledicama pogrešnog izbora. Živimo u društvu koje ne odgovara ogromnoj većini stanovnika ove planete.

Haneke ubada savršeno u centar potrošačkih iluzija ( vezano sa tim gledaćete genijalan segment u 3. danu filma). Baveći se posledicama on nam ukazuje na svu kompleksnost naših života. I snažno postavlja pitanje smisla. Ako ste već na ivici depresije, ne znam da li je pametno da gledate ovaj film. Mada, ko zna, možda može da proizvede katarzičan efekat.

Film kao umetnost. Koja još uvek nešto znači. Koja još uvek zna da stvori jake emocije. Koja još uvek postavlja prava pitanja. Michael Haneke. Der siebente Kontinent.

Krevet u prolazu


Juče, kad sam ovo video, bilo mi je stvarno teško. U isto vreme bio sam zahvalan sudbini na mom toplom krevetu, redovnim obrocima, letovanju i mogućnosti da imam vremena da se bavim stvarima koje volim. I mislio sam na sve poznate i nepoznate ljude koji su ostali bez posla, bez pomoći bližnjih, bez vere u bolje sutra. Nadam se da će im život krenuti na bolje.

Tuesday, October 13, 2009

karneval magic garden izveštaj


many thanx to tsunehiro & katsuyuki
!

kiša i vetar nisu umanjili šarm, uzbuđenje i melodramu
=
kontinuirana gužva od 21.30h do 02.00h/
karneval ponovo u magic garden-u početkom novembra/

džepova uvek punih iznenađenja/

do tada lepo sanjajte i brinite o bližnjima
!

šifra : izvođač / pesma / album / god.izdanja / zemlja


01. laibach / nippon / volk / 2006 / slovenia

02. miki furokawa / candy girl / bondage heart / 2008 / japan
03. lykke li / melodies and desires / youth novels / 2008 / sweden / švedska
04. ex girl/ e-sa-ya / endangered species / 2004 / japan
05. mr.oizo/ jo / lambs anger / 2008 / france / francuska
06. shugo tokumaru / rum hee / rum hee / 2009 / japan

07. asobi seksu / new years / citrus / 2006 / usa / sad
08. zazen boys / asobi / zazen boys 4 / 2008 / japan

09. the presets / girl and the sea (cut copy remix) / resets / 2006 / australia
10. fox loco phantom / D!D!D! / chaotic monster / 2008 / japan


11. booka shade / control me / the sun & the neon light / 2008 / germany / nemačka
12. mutyumu/ bird (die ewige
wiederkunft) / irlya-ilya / 2008 / japan
13. kleerup / longing for lullabies (with titiyo) / kleerup / 2008 / sweden / švedska
14. ging nang boyz / i don't wanna die / i don't wanna die / 2007 / japan
15. port-royal / the photoshopped prince / dying in time / 2009 / italy / italija
16. boris / tonari no sataan / smile (japanese version) / 2008 / japan

17. this mortal coil/ alone / filigree & shadow / 1986 / united kingdom / velika britanija
18. matryoshka / beyond (remixed by headphones rem) / coctura / 2009
/ japan
19. ellen allien & apparat / leave me alone / orchestra of bubbles / 2006
/ germany / nemačka
20. shinichi osawa / dreamhunt (version by rubies) / the one / 2009 / japan


21. pet shop boys / the way it used to be / yes / 2009 / united kingdom / velika britanija

22. midori / swing / swing / 2009 / japan
23. the knife / handy-man / deep cuts / 2003 / sweden / švedska

24. filfa / wst / frolicfon / 2008 / japan
25. a place to bury strangers/ in your heart / exploding head / 2009 / usa / sad
26. hosome / cubic color / new fascio / 2007 / japan
27. metronomy / a thing for me / nights out / 2008 / united kingdom / velika britanija
28. rin to shite shigure / mib126 / just a moment / 2009 / japan
29. passion pit / moths wings / manners / 2009 / usa / sad

30. school food punishment / egoist / riff-rain / 2009 / japan

31. royksopp / happy up here / junior / 2009 / norway / norveška
32. shiina ringo / togatta teguchi / superficial gossip / 2009 / japan

33. fever ray / triangle walks / triangle walks / 2008 / sweden / švedska
34. yasuaki shimizu / tachikawa seiko 1 / music for commercials / 198
7 / japan
35. phoenix / fences / wolfgang amadeus phoenix / 2009 / france / francuska
36. tenniscoats / so simple / live wanderus / 2005 / japan
37. yacht / i'm in love with a ripper / see mystery lights / 2009 / usa / sad
38. 4 bonjour's parties / magpie will peck a hole in my plaster cast / pigme
nts drift down to the brook / 2007 / japan
39. girls / lust for life / album / 2009 / usa / sad
40. ent / no tone / welcome stranger / 2009 / japan

41. beirut / nantes / the flying cup / 2007 / usa / sad

42. cruyff in the bedroom / loved / young and blind / 2007 / japan
43. tiga / shoes / ciao! / 2009 / canada / kanada
44. hartfield / merchen / l.i.b.r.a. / 2004 / japan
45 vitalic / the past / ok cowboy / 2005 / france / francuska
46. world's end girlfriend / birthday resistance / hurtbreak
wonderland / 2007 / japan
47. karneval / ljubav / izgubljene himne / 2009 / serbia / SRBIJA!!!
48. vola & the oriental machine / the sea of the sand / sa-ka-na electric device / 2009 / japan
49. clan of xymox / home sweet home / in love we trust / 2009 / netherlands / holandija

50. 80kids / getting you off (vocal hey champ) / this is my shit / 2009 /
japan
51. maps / everything is shattering / turning the mind / 2009 / unit
ed kingdom / velika britanija
52. maikotobranco / before dark / star / 2008 / japan
53. the frozen autumn / second sight / emotional screening device / 2002 / italy / italija
54. eiko eshibasi / last sky / drifting devil / 2009 / japan
55. minimal compact / dedicated / returning wheel / 2004 / israel
56. sleepy ab / scene / archive / 2008 / japan
57. mstrkrft / so deep (feat. jahmal of the carps) / fist of god / 2009 / canada / kanada
58. shugo tokumaru / parachute / exit / 2008 / japan
59. art abscons / somnium II / spektral magik / 2009 / germany / nemačka
60. mutyumu / we also repeated the words slowly lost it's meaning, tone down the language and brings pain (raison d'etre) / irlya-ilya / 2008 / japan

Saturday, October 10, 2009

Ponedeljak je dan za izlazak!




Vreme je da svi vi depresivni pioniri izađete iz svojih soba i dođete na Karnevalski provod koji će vas podsetiti na vreme kada su izlasci u grad imali smisao.

Verujte da je život Karneval i da je sve pitanje ljubavi i rada.
Dođite u ponedeljak i povedite sa sobom drage ljude, jer ovaj put Karneval vas vodi u istraživanje najudaljenije zemlje istoka u potrazi za odgovorom kako su se samuraji i gejše snašli u okvirima zapadne muzičke pop kulture.


Friday, October 9, 2009

Shugo Tokumaro - Exit (2008), Rum Hee (2009)

Oktobar je moj mesec. Pogotovo kad izgleda ovako. Sve zagasite boje jeseni su tu uz sunce koje odbija mračne note. U zemlji depresivnih pionira dobro dođe podrška od strane više sile. Pored uživanja u dugim šetnjama gde šuštanje lišća ispod stopala predstavlja zvučni fetiš , bavio sam se i drugim plezirima udovoljavajući svojim ušima. Shugo Tokumaro je pravi zvučni vragolan. Sa svoja dva poslednja albuma made in Japan- Exit, 2008 i Rum Hee EP, 2009 uspeo je da okupira moju pažnju na više od 20 minuta, što je u današnjem vremenu triliona skinutih albuma koje treba preslušati zaista uspešan skor. Pored kulturnog uzdizanja, mora i nešto da se radi jer keša nikad dovoljno, zar ne? And time goes by- oh- so fast- so fast....ili...time is not on my side.

Sećate se životne priče Bryan Wilson-a iz Beach Boys-a? Ambiciozni, halapljivi ćale...kalifornijski bezbrižna braća i prijatelji...i on sa svojim unutrašnjim demonima u večitoj trci za najboljim albumom IKADA napravljenim. Kako se odvijala njegova trka? Na kraju je prestao da svira uživo jer mu je to bilo gubljenje dragocenog vremena koje mu je uvek nedostajalo u kreativnom radu u studiju. Slažem se sa njim, potpuno. U fazonu "momci, mene ovo smara...ja ću da vam pišem pesme i radim snimanje i produkciju albuma, a vi idite na koncerte i jurite pičiće". Dokle je to otišlo? Dotle da se na kraju potpuno zatvorio u svoju kuću/studio odakle godinama nije izlazio. Klopa, gudra, prijatelji, žene...sve mu je stizalo/svi su mu dolazili kući. Ok, nije baš najbolje mentalno prošao, odlutao je u granične poremećaje ličnosti sa brojnim psihotičnim epizodama, ali uspeo je da realizuje albume koji su uvršteni u remek dela popularne kulture. I relativno skoro je imao povratnički koncert gde je izgledao prilično dobro. Dakle, nije se baš skroz i nepovratno sjebao.

I sad, vi se mudro pitate, kakve veze ima ova priča sa ミスター Shugo Tokumaro-m? Ima, ima. Shugo je očigledno dosta pod uticajem muzike 60-tih, pogotovo mi se čini da je "Pet Sounds", 1966, album koji mu je fejvorit. Shugo je jedan prosečan japanski frik koji u svojoj sobi ima preko 100 raznoraznih instrumenata i uređaja plus ko-zna-koliko dečjih muzičkih igračaka koje uredno koristi dok snima svoje albume na svom kućnom računaru. Uočavate blagu paralelu sa B.Wilson-om? Pretpostavljam da bi ovako zvučali moderni Wilson-ovi albumi u nekom od paralelnih svetova gde bi on živeo u Japanu i gde bi svoju psihozu držao pod apsolutnom kontrolom.

Nemojte pogrešno da shvatite. Tokumaro-va muzika nije plagijat nečije muzike. Specifična mešavina folka, popa i elektronike izdvaja ove albume kao jasno autorski pečatirane. Ov
aj izrazito talentovan muzičar na svojim albumima vešto kombinuje duvačke drvene instrumente, akustične gitare, harmonike, sintove i razne dečje pinkalice uspevajući da stvori izuzetan/uhu prijatan/ aranžmanski sklop koji je konstruisan oko jasnih melodijskih linija. Njegovo pevanje je ujednačeno mekano i ušuškano toplo specifično za ljude koji imaju tenor glas. I , ako niste shvatili do sada, sve svira, usnimava i producira sam. Za razliku od Wilson-a, on svira koncerte sa svojim pratećim bendom svuda po svetu i očigledno još uvek nije odlepljen. Njegova kompletna diskografija se sastoji od 3 regularna albuma:

1. Night piece (Music Related, 2004)
2. L.S.T. (Compare Notes, 2005)
3. EXIT (Almost Gold Recordings, 2008)


i dva EP albuma:

1. Vista (2006)

2. Rum Hee (2009)

Predlažem vam da krenete sa preslušavanjem Exit-a i Rum Hee EP albuma jer su to, po mom mišljenju, njegovi zreli i koncizni albumi. Čini mi se da su godine ipak bitne, obzirom da trenutno ima 29 godina tako da su početni radovi isto interesantni, ali tek sa poslednjim albumima dostiže pun efekat svoje akusto-folk-elektro pop psihodelije.

Favoriti sa EXIT albuma:

1. Parachute - hitić koji bi mogao da posluži kao muzička podloga nekom Miyazaki-jevom crtanom filmu ala "Totoro Sounds"
2. Green Rain - harmonika koja me asocira na New Orleans zvuk sa otkačenim ritmom napravljenim verovatno od tih njegovih sobnih igračkica u kombinaciji sa akustičnom gitarom - kombinacija ringišpilsko-nežne pesme.
5. Button- zvec, kling, klang zvuk sa raznim pozadinskim vibriranjima i levitiranjima i pop laid back vokalom.

6. Sanganichi - najjednostavnija pesma sa albuma i najrelaksiranija. T
opli vokal u kombinaciji sa sobno opušteno odsviranom akustičnom gitarom i usnom harmonikom u pozadini. Pesma za poslepodne.
10. Wedding (poslednja pesma) - japanska verzija hillbilly folk-a . Samo što ovde niko ne zviždi. Mislim da je glavna tema odsvirana na bendžu ili nekom već sličnom instrumentu.


Favoriti sa Rum Hee albuma (EP koji ima 3 regulare pesme i 5 alt.verzija i remiksa):

1. Rum Hee - perfektan aranžman i predivna melodijska rešenja, kao da se šetate kroz drvorede japanske trešnje koja je procvetala.
4. Vista (Alt.Version) - harmonika je ponovo u modi. I, ah da, još jedno demonstriranje kako neko ko ne poseduje vrhunske pevačke sposobnosti inteligentnim aranžmanom glasa zna da postigne uzbudljivost i interesantnost.
8. Rum Hee (DeerHoof remix) - minimalizovana verzija prve pesme sa jačim akcentovanjem na bubanj i ritam. Ono, da pustite na žurci i da se
svima svidi.

U blogu koji sledi posle ovog, saznaćete i gde u Beogradu možete da čujete presek stanja savremene japanske muzičke scene - i to pažljivo probrano i selektovano. Moji džepovi su uvek puni iznenađenja.

Monday, October 5, 2009

Eden Lake (2008)

Kakvo prijatno osveženje horor žanra! Debitantski film engleskog režisera James Watkins-a iz 2008. na koji sam potpuno slučajno nabasao na nekoj uličnoj divx "horor" kompilaciji je zaista neočekivano iznenađenje. Filmovi koji se baziraju na deci kao glavnim nosiocima i sprovodiocima nasilja nisu novina ( Village Of The Damned,1960; Kill, Baby...Kill!, 1966; The Other, 1972; The Omen,1976; The Brood, 1979; Children Of The Corn, 1984....pa sve do novijih primera tipa The Children, 2008). Ali, šta je danas uopšte novo? Živimo u kulturi recikliranja, pa je za mene svaki dašak svežine, ma koliko mali on bio, prijatan i dobrodošao.

Priča kreće jednostavno: nakon kratkog uvoda gde upoznajemo Jenny - vaspitačicu u vrtiću dok slušamo zlosutnu muziku kojom nas režiser jasno obaveštava šta možemo da očekujemo ako smo slučajno zalutali na projekciju, upoznajemo i njenog dečka Steve-a koji je odlučio da je odvede na romantični vikend na naizgled napušteno jezero koje se nalazi negde u engleskoj provinciji usred isto tako zapuštene i napuštene šume. Već od starta stvari ne idu kako je Steve zamislio jer zatiču na jezeru lokalne klince (pubertetlije) koji pokazuju svoje "loše" manire bezobrazno glasno puštajući muziku sa kasetofona i verbalno provocirajući ljubavni par koji im se suprotstavlja u maniru "slušajte klinci, nemojte da vam čika Steve pokaže..." Nakon što čika Steve-u bude povređen mužjački ego, pa on odluči da bude malo oštriji, situacija se otrže kontroli, a čika i teta polako shvataju da su današnja radnička deca postala mnogo zajebana. I počinje borba za goli život.

Dakle, do momenta početka pravog nasilja ovaj film deluje kao da ne obećava mnogo. Izgleda vam kao da će sve da se završi u nekoj tuci-udri-beži po šumi - kupusariji sa akcentom na krvave scene i puj- pike-ne okreći se sine - jer ja sam iza stabla - šok efekata. Što ne znači da toga nema u filmu. Ali, ono što izdvaja ovaj film od ostataka sličnih je inteligentna razrada priče koja sve dublje uranja u tkivo realnosti lagano transformišući brutal horor survival priču u sociološku / kulturološku / emocionalnu dramu. Watkins uspeva da izazove dokumentarni efekat cele priče, što nije ni malo lako za postići kod ovakve teme. Imate utisak da je realnost ove priče potpuno opipljiva i da bi ovakav događaj na baš ovakav način mogao da se odigra bilo gde u svetu. I počinjete da se saživljavate sa svakim kadrom, osećajući rastuću teskobu i nelagodnost sa kulminacijom koja se doživljava tamo gde i treba - na samom kraju filma.


Svi glumci su odlični, pogotovo tinejdžeri. Toliko su iritantni, neobrazovani i tinejdžerski konfuzni da sam odmah prepoznao gomilu isto takvih u svom vlastitom kraju (pogotovo glavni lik Brett i za lomaču iritantna glavna ženka tinejdž čopora Paige) . Eden Lake je film koji se odigrava sada, u ovom svetu, sa mobilnim telefonima koji imaju kamere (hm...you tube momenat šamaranja profesora po školama ili dokumentovanja realnosti zarad ucenjivanja - neću više da vam nagoveštam šta vas sve čeka u filmu, obećavam), klincima punim ideja pokupljenih sa interneta, filmova i TV dnevnika (pokupljenih, usvojenih, ali ne i sažvakanih i pravilno obrađenih), uspešnim parovima koji nisu svesni blagodeti svoje zaštićenosti i ušuškanosti unutar okvira srednje klase i radničke klase izjebane sa svih strana koja svoj život vrti u ciklusima fudbalskih utakmica, ispijanja litara piva i akumuliranja agresije prema svima koji žive bar malo bolje od njih.

Brutalne scene su vrhunski uverljive i plastično opipljive. Krv, suze i znoj cure sa ekrana u zagušljivom ambijentu očajnih pokušaja ljubavnog para da sačuvaju svoje živote. Ako se sećate fantastičnog filma Deliverance, 1972 (režija: John Boorman, uloge: Jon Voight, Burt Reynolds...) i ako se sećate te mučne atmosfere koju prouzrokuje borba za sopstveni život sa sve poniženjima i kompletnim gubljenjem svih civilizacijskih odbrana onda mogu samo da vam kažem da Eden Lake asocira dosta na taj film po postignutoj atmosferi. Često ćete tokom filma imati onaj sindrom nevoljnog grčenja prstiju i "uff" izdaha.

James Watkins je ime koje obećava. Eden Lake je film koji bi trebalo da pogledate. You tube isečci koje gledamo svaki dan o nezgodnim klincima sada imaju i svoj celovečernji filmski format. Watkins brutalno jasno ukazuje na uzroke agresivnosti novih naraštaja uz prikazivanje posledica dominantne keš kulture. Ovo nije samo još jedan običan horor film. Hrabrost se nalazi i u suočavanju sa realnošću, a plašim se da ovaj film veoma dobro demonstrira gde se, kao društvo, trenutno nalazimo.

PRIčE iz JUžNOG POTOKA

GaYda Mario

My photo
svakom keru je potreban kerovođa

Čitaoci