Friday, July 3, 2009

Put oko sveta

Mirisi leta sve su intenzivniji i samo pojačavaju kovitlac misli koje se sve više fokusiraju na pitanje dragocenog odmora. Izbor destinacije i pitanje saputnika su naravno najvažnije odluke (greške koje se naprave kod izbora ove dve stvari su definitivno nepopravljive i sigurno uništavaju odmor). Mada, prava avantura koja nas sve toliko uzbuđuje vezana je za samo putovanje. Odlazak u "tuđinu", neizvesnost nepoznatog i svi ti dragoceni novi utisci nas celog života opsedaju kontinuirano gradeći sve veću ovisnost o putovanjima. Doduše, deda mog ortaća ima drugačiju zen filozofiju "Ja vas ništa ne shvatam. Šta ste toliko zapeli da putujete? Pa i tamo negde je sve isto kao i ovde: ljudi, kuće i ulice".

Na moj 14.rođendan dobio sam jedan od najlepših rođiš poklon
a koji do danas dragoceno čuvam na prašnjavim policama koje su čest uzrok porodičnih rasprava(u našem malom stanu ne postoji analni karakter rad da kontinuirano čisti prašinu, ali postoji povremena rasprava ko-kada-bitno-nije-baš me briga-nezdravo-svinjac-aman!).


Brodski dnevnik "Besa" koju mi je poklonila moja omiljena mamina drugarica Olja je jedna od onih knjiga koje veoma nerado dajem na pozajmicu iz opravdanog straha da će se izgubiti u opuštenom lavirintu mojih prijatelja koji je već usisao par knjiga. A moja potreba da svojim prijateljima razotkrijem vrednost ove knjige kontradiktorno me dovodi do razgovora ovog tipa:

- Kako misliš nije kod tebe?
- Ma vratio sam ti knjigu!
- Ne, nisi...siguran sam!
- Ustvari, sad kad se setim mislim da ju je uzela Ana.Da, kod Ane je!
- Pa jesam ti rekao da je nikom ne daje
š!
- Navalila je ko mutava,
nisam mogao da je odbijem...

I onda zovi Anu koja tvrdi da nije kod nje (naravno). Krug se
samo širi, a knjiga ostaje nepovratno izgubljena unutar nonšalatnog lavirinta ko-kome-kada-gde. "Besu" sam više puta poslao na kratak put po kvartovima bg-a da luta čudnim konfuznim lavirintima pozajmica i sada sam prilično nervozan jer je već duže vreme unutar spiralne matrice koju nikako ne mogu da razrešim (dragi prijatelju ili prijatelju mog prijatelja, molim te vrati mi "Besu"!). Pored divne Oljine posvete u kojoj mi, u momentu mog polaska u srednju školu i ulaska u "svet odraslih", želi pregršt putovanja i razotkrivanja novih svetova, ta knjiga u mojoj glavi poseduje još jednu metafizičku/emocionalnu vrednost. Postao sam ubeđen da taj primerak Jožinog brodskog dnevnika koji ja posedujem ima magijski uticaj na moj život. Ne mogu to da objasnim drugačije osim da kad vidim da je knjiga tu, na prašnjavoj polici, i kada je po hiljaditi put uzmem u ruke odmah osetim infuziju pozitivne energije i jednostavno znam da će, bez obzira na kojekakve trenutne životne nedaće, sve biti u redu.

Joža Horvat je putem te knjige postao jedan od mojih ličnih favorita. Poznatiji širom "Juge" po scenariju za tada popularnu TV seriju "Mačak pod šlemom"- setiće se oni koji imaju preko 30, svoje najbolje književno delo (bar po mom sudu) realizuje u formi brodskog dnevnika nazvanom po imenu jedrenjaka sa kojim je oplovio svet. Bio je dovoljno lud, naivan, hrabar i pun entuzijazma da se kao prvi Jugosloven otisne na privatnom brodu kroz svetske okeane (iako su mnogi pomorci pre njega putovali prekookeanskim stazama on je bio prvi sa svojom posadom koju su činili njegova žena, sin i prijatelj, koji je realizovao put oko sveta na tzv."privatnom/amaterskom" brodu). Put je trajao oko 2 godine tokom sredine '60-tih prošlog veka (1965-1967) i pored sigurno uzbudljivog doživljaja za samu posadu "Bese" ostavio je i mnogo značajniji trag u obliku knjige uz koju imate doživljaj da ste zajedno sa Jožom na palubi broda intenzivno udišući morsku so.

Joža Horvat na Pacifiku

Čini mi se da je putovanje brodom oko sveta jedna od retkih stvari koja je u današnjem turbulento modernom-brzom-povezanom svetu ostala kao "poslednja velika avantura". I danas, uz sve moguće satelitske uređaje, poboljšane tehnike i materijale, putovanje na ovaj način nosi ogromne rizike sa sobom. Okeani su ogromni, a vi na sred nekog od njih ništa više od ljuske oraha prepuštene na milost i nemilost božanskim silama i ćudima prirode. Ali nagrada takvog proživljenog puta je proporcionalno velika rizicima. Poznajem dosta mornara jer sam genetskim putem vezan za ostrvo i svi imaju istu priču: kad su na prekookeanskim turama koje traju po pola godine i više stalno maštaju o kući, a kad se vrate kući već posle prvog meseca nervozno iščekuju sledeću morsku turu. Ko jednom oseti zavodljivu moć mora, teško joj se odupire.

Joža Horvat, poreklom iz ravničarske Slavonije je savršen primer koji to dokazuje. Sve je krenulo čudnim sticajem životnih okolnosti : "Sudbina, neobjašnjiva odrednica života, odvela me tih dana u Parizu u Nautički salon. Naletio sam odjednom na stotine jedrenjaka podignutih jedara, koji su me u prvi mah zbunili, zatim oduševili, otkrivši mi nove, beskrajne prostore slobode. More! Toga sam se dana u Parizu vjenčao s jedrima i pučinom." (Joža Horvat)

Opijen osećanjem novootkrivene ljubavi koja mu je omogućavala slobodu kojoj je težio tokom celog svog života Joža je svoje pomorsko znanje i iskustvo dobijao na Jadranu, vežbajući temeljito za mnogo veći zalogaj - svetske okeane. Posle nekoliko godina intenzivnih priprema, u koje je uvukao celu porodicu (ženu i dva sina) entuzijastičkim žarom je počeo da sklapa sve kockice
neophodne za realizaciju životne fantazije o kojoj mnogi maštaju, a samo retki i realizuju - put oko sveta!

Da bi vam bilo jasnije o kakvom se čoveku radi, napisaću vam samo par podataka koji na ekspresivan način opisuju njegovu ličnost: navukao je celu porodicu na ideju te su prodali skoro sve vredne stvari koje su posedovali, uključujući i nameštaj iz stana da bi skupili neophodne pare za brod i put; nagovarao je mlađeg sina da vanredno ubrzano završava srednju školu da bi mogao da ide na put, a starijeg bezuspešno ubeđivao da zamrzne studije - borba je trajala dugo, ali na kraju stariji sin se opredelio za redovno pohađanje fakulteta, a ne za put, na veliku Jožinu žalost; jedini prihodi tokom puta koje je uspeo da obezbedi bili su od strane lista "Vjesnikom u srijedu" za koje je pisao redovne reportaže sa puta - novac nije bio veliki te je Joža svesno krenuo sa minimalnim novčanim sredstvima spreman na dodatne poslove i prehranjivanje iz mora tj. oslanjajući se na svoje sposobnosti.

Na svu sreću, uspeo je na kraju da zakrpi celu konstrukciju, sagradi motorni jedrenjak pod nazivom "Besa" (ime je proisteklo iz zaveta koji je dao sebi- da će oploviti svet, besa je albanska reč za zavet) i sa posadom od tri člana krene na dvogodišnju avanturu koju je podelio sa svima nama pišući jedan od najboljih dnevnika koje sam ja čitao.

Vrednost ove genijalne knjige se najviše sastoji u Jožinom talentu da svojim stilom pisanja punim života, neposrednim i iskrenim pristupom dopusti svima nama da uronimo u put oko sveta zajedno sa njim. Sve lepote novih predela, sve boje, mirisi, ukusi strani našim čulima, sve teškoće i problemi, kako fizičke prirode tako i mentalne i emocionalne izbijaju iz svake stranice ove čudesne knjige snagom reči koja nas obavija i usisava sve intenzivnije nakon svakog poglavlja, nakon svake pređene morske milje. Kad krenete da čitate Jožin brodski dnevnik, vi ga ne ispuštate iz ruke, manijački odrađujete sve dnevne obaveze željno iščekujući povratak kući gde uzimate knjigu sa kojom nastavljate opijajuće putovanje. Kroz Mediteran preko Atlantika, kroz Panamski kanal u Pacifik, preko Pacifika i Indijskog okeana do Sueckog kanala i povratka nazad u Mediteran i Jadransko more. Dve godine nabijene intenzivnim utiscima sa kojima nas Joža tako zbližava, da i mi sami postajemo intoksinirani morima, okeanima, zemljama, ljudima, događajima i svim onim što čini jedno takvo retko proživljeno iskustvo. Da li treba da spominjem da vam ova knjiga besomučno pojačavu tu dečju želju zvanu put oko sveta? Naravno - jedrenjakom. Znam da je to jedan od mojih životnih ciljeva. Jedna od onih stvari koje kad uspeš da realizuješ kažeš "Sad mogu mirno i da umrem, znam da sam uradio nešto veliko".

Ko je imao iskustvo boravka na otvorenom moru zna koliko hrabrosti ili ludosti treba za to - za suočavanje sa ogromnim prostranstvom oko sebe koje svakog momenta može da podivlja i da vas hladnokrno gurne u Neptunove razjapljene čeljusti. Strah je emocija koja je pored euforije, stalno prisutna na moru. Kao što kažu moji ostrvljani " More daje, ali i uzima". Joža je to osetio na najgori način, jer su mu oba sina nepovratno izgubljena na narednim morskim putovanjima koje su zajedno imali.

I danas, u svojim 90-tim godinama Joža je pun duha i života, radi i piše. Na proslavi povodom postajanja počasnog člana Jedriličarskog kluba "Špinut" iz Splita, 2005-te izjavio je za Slobodnu Dalmaciju : "Već tri godine pišem dnevnik i nadam se da ću uskoro objaviti tu knjigu “Svjedok prolaznosti”. Da drugima ostavim i taj trenutak u vječnosti. Prema tome, vidite da sam u pravu. Ploviti se može i kad nemaš brod ".

"Besa" je savršena knjiga o putovanju i samom životu jer i život je neka vrsta putovanja. Knjiga koja budi nostalgiju i pored svega ostalo
g, govori i o jednom svetu koji više ne postoji - svetu gde papiri nisu igrali tako važnu ulogu i gde su ljudi neposrednije kontaktirali jedni sa drugima. O svetu koji je još uvek imao neku dozu naivnosti i vere u lepšu budućnost. Ako razmišljate o knjigama koje treba poneti na letovanje, probajte da nađete/kupite "Besu" i da joj obezbedite mesto u nabijenom koferu. Taj saputnik u vidu brodskog dnevnika može samo da vam ulepša letovanje.

4 comments:

  1. Jedna od malo preostalih istinitih avantura - kretanje oko sveta bez motora, snagom vetra uz klepetanje jedra.

    ReplyDelete
  2. Knjige, knjige...kukao sam ranije zbog nestalih i izgubljenih knjiga, ali sam na kraju ukapirao da su neke tudje ostale kod mene...sticajem okolnosti...tako da je sve ok :)
    Bata

    ReplyDelete
  3. Cim udjes u trag "prijatelju prijatelja"...prijavljujem se sledeca za otmicu knjige !!


    Dushka ;-)

    ReplyDelete
  4. @nit

    vetar kako puni jedra...jedan od najlepših zvukova

    @bata

    nadam se da bolje od mene prolaziš u neplaniranim trampama...kod mene ostaju knjige koje niko ne traži...siročići:(

    @dushka

    samo da izroni iz lavirinta...i da joj nežno okrećeš stranice, nikako šolju od kafe da stavljaš na nju!!i nema klope dok se čita, pogotovu ne masne!!:)

    ReplyDelete

PRIčE iz JUžNOG POTOKA

GaYda Mario

My photo
svakom keru je potreban kerovođa

Čitaoci