Sunday, June 14, 2009

Miike versus Sono

Poplava novog azijskog filma polako prerasta u cunami koji preti da poremeti koncepciju novog holivudskog filma i posrnulog nezavisnog evropskog filma. Dok holivudski budžovani usporeno shvataju da filmska publika prerasta banalne i povrh svega dosadne klišeizirane fabule svih jasno definisanih žanrova, a Evropa se guši u zamarajućoj pretenziji da art film mora biti ružan, prljav, razvučen i nerazumljiv većini običnih smrtnika, dotle azijski savremeni film postavlja nove standarde koji odgovaraju 21.veku i sadašnjem nivou kolektivne svesti. Japan se posebno ističe po autorima izvanrednih filmova koji su uzburkali svetsku javnost poslednjih 10 godina.
Nakon što su Takashi Miike na nezavisnoj underground sceni i Takeshi Kitano na main streem festivalskoj sceni probili led za ostale japanske autore kojih ima zaista mnogo (da ne zaboravimo da je Japan zemlja koja ima 128 miliona stanovnika) javnost je počela da sa sve većim apetitom guta novo-pronašle izvore opscene, pomerene, estetski i filmski inovativne zabave. Možda je jedan od bitnijih razloga tolike produkcije što npr Takashi Miike ne insistira na velikom budžetu za svoje filmove. U jednom intervju je rekao da skoro svaki početak njegovog pravljenja filma izgleda ovako:
Miike -I koliko para imamo?
Producent -Malo, manje nego prošli put, ali ideja je odlična
Miike-Nema veze, ajde da snimamo, snaći ćemo se usput.
 
Važnost snimanja filmova kod Miike-a, koja se ogleda u godišnjem proseku od 3 do 6,  naravno da ne doprinosi stvaranju remek dela na svakih pet minuta, ali jasno govori o njegovoj želji i ljubavi prema svom poslu. Takvim pristupom, uspeva da ostane svež, u kondiciji, spreman na razne eksperimente i na kraju da nam isporuči sa vremena na vreme odličan, a ponekad i genijalan film (pogledati pod obavezno "Fudoh: The New Generation" -1996, "The City of Lost Souls"-2000, "Visitor Q"-2001, "Ichi the Killer"-2001). Takashi nije za svakoga, pogotovo ne za one slabijeg stomaka jer njegovo insistiranje na raznim morbidnim brutalnostima često tera ljude da izadju iz bioskopa ili u većini slučajeva uništava romantično ljubavno veče uz divx kućnu projekciju. Osim ako u pitanju nije fetišističko s-m raspoložen par. Međutim, ono što fascinira kod njega je dosledna i prefinjena cyber punk estetika, kamera koja je toliko prirodna i tečna da ljudi ne primećuju količinu neverovatnih eksperimentalnih postupaka u snimanju (sekvence iz njegovih filmova često liče na vrhunske savremene video radove) i potpuna sloboda u prikazivanju svih ličnih i kolektivnih perverznih smicalica, uz rušenje svih mogućih tabua i socijalnih normi koje možete da zamislite (a njegova razuzdana mašta može da smisli mnogo više od onoga što možemo i da pretpostavimo).
Dramaturška radnja ne postoji u klasičnom smislu, osim u tragovima. Miike na neobjašnjivo čudan način uspeva da razori konvencionalni linearan pristup ne nudeći scenaristička razrešenja i objašnjenja, a u isto vreme da vam hipnotički zakuca pažnju na kaleidoskopski razuzdane pokretne slike nudeći jedan originalni filmski izraz koji je često na samoj ivici eksperimentalnog filma. Naravno, predistorija i u njegovom radu postoji, jer priča o unikatnom filmskom jeziku datira još od Charl Theodor Dreyea - remek delo "La Passion de Jeanne d'Arc" iz neverovatne 1928! pa sve preko Tarkovskog i Greenewaya do psihoanalitičkog ludila Davida Lyncha ( poslednji film "Inland Empire"-2006), ali Miike je uspeo da napravi svoj pečat sledeći istu filozofiju koja se ogleda u ideji da film mora da poseduje isključivo svoj jezik i svoj izraz, a ne da se bazira na drugim umetnostima. Pritom, Miike je i šmeker sa svojih 49 godina. Proverite sami.

Sion Sono koji nije toliko svetski poznat kao već kultni Takashi Miike moj je lični favorit. Pesnik radikalnih usmerenja (objavljivao je svoje pesme u raznim japanskim časopisima i snimao kratke filmove u kojima čita svoju poeziju), idejni tvorac Tokyo GAGAGA uličnog gerilskog performansa (jedan od tih performansa je uključivao 2000 ljudi koji su na metro stanicama u Tokiju protestvovali čitajući poeziju i slikajući, pa je policija često intervenisala da bi ih rasturila) napravio je filmska remek dela u senci svojih poznatijih kolega. "Suicide Club"-2002 i još bolji "Noriko's Dinner Table"-2006.
Za razliku od Miikea koji kontinuirano ide na šokantne vizualne slike ili Kitana koji se na tradicionalniji način bavi snimanjem, Sono kreira sopstveni vizualni izraz sa naglašenim interesovanjem za socio-kulturološke fenomene savremenog japanskog društva koje na neki način izgleda kao lakmus papir za predviđanje budućnosti. Oba navedena Sonova filma su povezani i isprepletani zajedničkom pričom, ali ne na način kao što to obično biva u standardnim nastavcima.
Usamljenost individua u tehno-fetišističkom-konzumentskom društvu, raspadanje porodice unutar konfuznog emocionalnog poretka, okretanje ka medijskoj kulturi kao suplementu za neizgrađene tople ljudske odnose i razvijanje patoloških načina ponašanja usled svega toga ključne su teme Sionovih filmova. Pritom, ni on ne beži od eksplicitnog prikazivanja brutalnih scena nasilja ( za japansku kulturu koja je između ostalih stvari izrodila harikiri, kamikaze i nebrigu za indivualni život brutalnost je izgleda najnormalnija stvar), ali izgled tih scena deluje kao arhetipski noćni košmar koji deluje superiorno realno i vizualno upečatljivo da oduzima dah. Scene kolektivnih samoubistava, pogotovo u prvom Suicide Club-u su postale antologijske.
Sion voli da se bavi tinejdžerima koji su glavni protagonisti njegovih filmova jer verovatno smatra da su oni znak promene koja dolazi i poseduju iskrene i euforične emocije. U tom periodu svi smo bili spremni na velike promene, nove izazove i menjali smo se iz dana u dan nošeni nemirima koji su nastajali usled uklapanja u postojeći sistem vrednosti. Sono na najbolji način ekploatiše tu temu, konstruišući junakinje i junake koji su nepredvidljivi, radikalni i spremni na sve- i na život i na smrt. Moderna sekta (sećate se one sekte "Aum Šinrikjo" (sekta “vrhovne istine”) koja je pobila one silne ljude umetrou u Tokiju marta 2005 ?) koja preko interneta okuplja mlade ljude da učestvuju u suludim radnjama sa finalnim ishodom-samoubistvom predstavlja simbol galopirajuće nezainteresovanosti za sopstveni život jer nema osobe sa kojom bi ga podelili. U toj situaciji Sono nudi šokantnu istinu- život postaje smislen tek činom zajedničkog samoubistva jer na taj način smo bar učestvovali u nećem većem od sebe i pritom smrt podelili sa nekim, kada već život nismo.
Ne bih da opisujem radnju oba filma, i ovih par detalja su dovoljno da se upustite u avanturu zvanu Sion Sono, a i lepše je kada vam se film sam od sebe razotkriva svakim narednim kadrom. Za početak odgledajte you tube isečke:

Kad odgledate ova dva filma možda vas neće kupiti na prvu loptu pogotovo ako ste otupeli nervni sistem mtv režiranjem američkih filmova. Ono što je sigurno, za razliku od ostalih bezbroj kupi-prospi enterteinment pošalica koje zaboravite posle 2 minuta nakon the enda, Sion će vam ubaciti čudnog crva koji će vam lagano ugravirati ispod kože određene prizore njegovih proročanskih vizija koje deluju lucidno i neobjašnjivo istinito. Uz to, filmovi će biti povod za diskusiju među bliskim i dragim ljudima, o raznoraznim životnim temama.
Za kraj, da ne ispadne kako sam ja jedan od onih novo krštenih koji je odjednom saznao za azijski film o kojem se već poduže priča moram da spomenem polu-ilegalnu emisiju Šok koridor dua Radivojević-Bekvalac koja već odavno nema svoj tv život. Ionako je bilo čudno da se tako nešto emituje kod nas u smrdilendu i to je bilo na šizofrenom art kanalu (red doktora, red radikala, red muzike skrpljene sa koca i konopca i na kraju u gluvo doba noći bez ikakve najave Šok koridor- to samo može u Srbiji i možda Diznilendu).

No comments:

Post a Comment

PRIčE iz JUžNOG POTOKA

GaYda Mario

My photo
svakom keru je potreban kerovođa

Čitaoci